ZAGREB - U kulturi nije rijetkost da kriza u nekom društvu ide pod ruku s kulturnim procvatom. Nešto slično posljednjih se godina dogodilo s grčkim filmom. Po tradiciji nevidljiv i anoniman poput hrvatskog, grčki se film posljednjih godina - upravo u jeku grčke krize - pretvorio u svojevrsnu kulturnu modu.
Ovog tjedna Hrvatsku je posjetio autor koji je vjerojatno najzaslužniji za taj obrat. Njegovo ime je Yorgos Lanthimos, a svjetska ga je filmska javnost upoznala kad je 2009. Njegov je film “Očnjak” (Kynodonthas) prvo osvojio nagradu canneskog Izvjesnog pogleda, potom Sarajeva i Splita, da bi potom bio i nominiran za Oscar za strani film.
Lanthimos je pohodio Split gdje je na Festivalu mediteranskog filma predstavio svoj novi film “Alpe”. Stigao je u društvu partnerice i glumice u tom filmu - Ariane Labed - koja je prošle godine za ulogu u još jednom grčkom filmu - “Attenberg” Rachel Athine Tsangari - dobila glumačku nagradu Kup Volpi u Veneciji.
Grčki film postao je svojevrsna moda. No, taj uspjeh povezan je uz relativno mali broj autora koji rade stalno s istim glumcima. Redateljica “Attenberga” Tsingari ujedno je vaš producent, vi glumite u njenom filmu, Lebed kod oboje… Izvana to izgleda gotovo kao mala sekta. Koliko ste vi dio neke šire scene ili škole?
- Ako i jesmo sekta, onda smo ta sekta nas dvoje - Rachel Tsangari i ja - i još možda nas jedno ili dvoje. Nismo dio šire scene jer u Grčkoj to ne postoji: ne postoji infrastruktura, ne postoji industrija, ne postoji čak ni filmska akademija, osim nekih manjih privatnih škola. Kad je tako, osloniš se na prijatelje. Dakle, kod nas ne postoji situacija slična onoj u Rumunjskoj, gdje su mlađi filmaši iskoristili uspjeh nekoliko filmova i na velika vrata iskoračili kao val. U Grčkoj smo mi relativno usamljeni.
Koliko vam je odmogla, odnosno pomogla recentna situacija u Grčkoj, koje su mediji puni?
- Pomogla nam je utoliko što su novinari u trenutku krize pomislili: ako se već toliko piše o Grčkoj, pogledajmo što se tamo radi, i naišli na nas. Ali, u jednakoj mjeri su nam pomogle i godine obilja prije krize. U to doba mladi filmaši bili su u prilici snimati puno reklama, komercijalnih poslova, upoznati se dobro s tehničarima, snimateljima, steći iskustvo. Što se tiče krize, nju ne možemo ignorirati, ali ja sam osobno odabrao da je ne tematiziram direktno. Naravno, radimo u Grčkoj, živimo u Grčkoj, ali kriza se u mom filmu više osjeća kroz način na koji su rađeni - gdje u ekipi nitko nije plaćen, odabireš lokacije koje su ti dostupne, kostime koje imaš.
Početak “grčkog vala” obično se vezuje uz vaš film “Kinetta”. Kako je to zapravo počelo?
- U tom trenutku u grčkom su filmu svi bili dešperatni i pasivni. A onda se pojavila Rachel Tsangari, moja buduća producentica, koja je živjela 20 godina u SAD-u i imala drukčiji mentalitet, rekla je “pa ako želiš napraviti film, ajmo ga napraviti!”.
Kako Grčka reagira na vaše filmove?
- Pa, ima zavisti, znate kakav je mediteranski mentalitet. Zanimljivije je kako su reagirali Grci u inozemstvu. Kad smo počeli ići po festivalima, dvorane su često bile pune grčkih emigranata koji nisu vidjeli grčki film i preko 20 godine. Reakcije su katkad bile strašne. Pljuvali bi nas, prigovarali kakve filmove snimamo, kako prikazujemo Grčku…
Da li se to promijenilo s nominacijom za Oscara?
- Ne bitno. Istina, pohvalio nas je premijer, ali nastojali smo izbjeći “celebrity” kulturu, odbijali smo pozive na TV i slikanje za časopise. Srećom, “Alpe” smo radili prije nominacija za Oscara pa smo ih mogli raditi u miru, no i s manjim budžetom nego “Očnjak”.
Vaš “Očnjak” bavi se roditeljima koji odraslu djecu drže zatvorenu u kući i lažu im o vanjskom svijetu. U “Alpama”, bavite se sektom koju nadzire tiranski pokrovitelj, a žive tako što roditeljima poginule djece “glume” njihove umrle? Vidim u oba filma stalnu temu patronizirajućih roditelja, odraslih ljudi koji su nesamostalni, pod nečijom paskom?
- Da, zato što je to karakteristično za Grke, a mislim i za Mediteran općenito, ne znam je li i ovdje tako. Djeca žive s roditeljima do tridesete godine, a onda se često presele u isti kvart, ili čak kat iznad. To je obrazac obitelji po kojem onda funkcionira i cijelo društvo.
Uspoređuju vas s Buńuelom?
- To mi često kažu. Volim Buńuela, ali prije nego što su mi to počeli spominjati, nisam ga uvrštavao u osobni kanon. Moji su idoli Cassavettes, Bresson, Godard i Woody Allen. Međutim, gledao sam ga i jako ga volim.
Kakav je vaš pogled na Grčku danas, u jeku krize?
- Naravno, to je nešto što me svi pitaju. Ni pametniji ljudi od mene nemaju recept za Grčku, pa ga nemam ni ja. Samo vidim da je siromašnima gore i gore, a da su bogati jednako bogati: skupi restorani su puni. Desnica je u porastu, pa ima puno nasilja prema imigrantima. Na posljednjim izborima ultradesnica je doživjela uspjeh preko socijalne demagogije: imaju posebne patrole koje tobože prate starce i starice kad idu u banku po mirovinu, da ih putem ne bi okrali imigranti.
Ne mislim tako skoro snimati u domovini
Sljedeći projekt radite u Britaniji?
- Da. Do daljnjeg ne mislim da ću snimati u Grčkoj, naprosto nisu takve okolnosti.
Trenutno sam uključen u tri britanska projekta, jedan je kostimirana drama, jedan je scenarij koji na engleskom pišem sa stalnim scenaristom Ephtymisom Philipouom. Otkrivam što to znači raditi u velikoj filmskoj industriji: sve je sporije, projekt se dugo razvija, nakon sastanka slijede novi sastanci, ne možeš slobodno birati glumce…
Ključna glumica “grčkog vala” je Ariane Labed. Međutim, ona nije Grkinja?
- Ne! Ona je Francuskinja, došla je u Grčku s kazališnom trupom prije četiri godine. Grčki ne govori najbolje, no to mi baš paše za moj pristup glumi koji je antipsihološki, “organski”. Nikad ne vježbamo, ne razgovaramo o karakteru, puštamo da se stvari spontano dogode. Ona je za grčki film dobila nagradu za glumu u Veneciji, no zanimljivo da nakon toga nije dobila ni jednu ponudu za grčki film. A u Francuskoj misle da je Grkinja!