U hrvatskoj kinematografiji desetljećima je postojao urbani mit o Kreši Goliku kao najvećem majstoru za obiteljske scene.
Govorilo se - i to ne rijetko - kako je autor “Tko pjeva zlo ne misli” jedini hrvatski režiser koji zna dobro režirati scenu u kojoj puno ljudi blaguje za stolom. Tko god poznaje taj cehovski mit, morao mu je pasti na um dok je gledao film “Život je truba” Antonija Nuića.
Naime, Nuićeva humorna drama film je u kojem obitelj neprestance blaguje, piruje i slavi. Gotovo pola Nuićevog filma zauzimaju jedno veliko vjenčanje i jedna velika proslava Badnjaka, a u tim scenama Nuić prati dvoznamenkasti broj rodbine, tazbine i obiteljskih prijatelja.
Ali, nisu samo gošćenje i puna usta ono po čemu je Nuić u ovom filmu na “golikovskom terenu”. Jer, baš poput Golikovih filmova, i “Život je truba” je topla i zagovornička posveta zagrebačkom (malo)građanstvu.
Dragec i Boris
To (malo)građanstvo u Nuićevom filmu čine postariji poduzetnik, imućni mesar Zdravko ( Zlatko Vitez), te njegova supruga Marija ( Mirela Brekalo), racionalna meštrovica koja vodi računovodstvo obiteljske firme.
Poduzetnički par ima dvojicu sinova koji su oba na svoj način problem. Stariji Dragec ( Goran Navojec) predani je očev poslovni suradnik, no ima svoj mračni karakterni bug: naime, karta. Mlađi Boris ( Bojan Navojec) ima kudikamo učestaliji prorok - lijenost.
Boris je dobar i nježan, ali niti kani raditi u očevoj mesnoj industriji, niti raditi išta drugo. Svira trubu u alternativnom jazz sastavu, odbija nastupati zbog treme, te smatra prihvatljivim da njega i njegovu trudnu curu (Iva Babić) izdržava očev mesarski novac. I sve to tako biva dok bratovi kartaški dugovi ne isplivaju u knjigovodstvu, pa se “niškoristi” mlađi brat nađe u situaciji da mora poput unproforca miriti zavađenu familiju.
Nuićev film triptih je od tri gotovo metrički jednaka dijela. U prvom pratimo Borisovu svadbu. Drugi međučin odvija se kad se kartaški dugovi otkriju, a obitelj je u raspadu. Treći dio sastoji se od duge i gastronomski oblaporne proslave Badnjaka tijekom koje će Boris pokušati (malo pričom, a malo bakalarom i hobotnicom) pokrpiti skršenu obitelj. Pri tom se u dobrom dijelu filma jede, priča, opet jede, a cijelo vrijeme i prilično pije.
Buržujski hedonizam
Poput starih francuskih rutinera kao što su Tavernier, Chereau ili Chereau, Nuić za temu uzima buržujsku obitelj i prikazuje je kroz njen hedonizam, ali i njezine felere. Nuić je do “Život je truba” bio režiser filmova koji su bili jezgrovito jednostavni.
Oba njegova dosadašnja filma (“Sve džaba” i “Kenjac”) bili su svojevrsni high-concepti građeni oko jednog motiva ili odnosa, čak i jedne ključne scene. “Život je truba” je i dramaturški i režijski bio složeniji posao. Redateljski, to je Nuićev najvještije izveden film. Režiser spretno i zanimljivo orkestrira brojne kolektivne scene, te umješno u malom vremenu karakterizira likove.
Dobri su i glumci. Zlatko Vitez uvjerljiv je kao staro zamorno zabadalo s puno putra na glavi, a izvrsna je i Mirela Brekalo kao žena koja u poslu drži sve konce u šaci, ali u emocionalnom životu ni jedan.
I dok je Nuić u “Trubi” redateljski sazrio, dojam je da se kudikamo više mučio s dramaturgijom. Tijekom filma prati puno likova, a s mnogima od njih zapravo se ne događa ništa. Naposljetku, cijela se ta mreža odnosa rasplete razmjerno olako i bez pravog komediografskog obrata. Filmu “Život je truba” fali dorađeniji treći čin.
Apolitičan
Obično se kaže da su komedije jedini domaći filmovi koje hrvatska publika voli gledati. No, te komedije u pravilu su iste vrste. Riječ je uvijek o regionalnim/dijalektalnim komedijama jakog koncepta koje su tematski jednom nogom ili u sit-comu ili u političkom filmu.
“Život je truba” nema ni jednu od takvih karakteristika. Riječ je o filmu koji je jako zagrebački, jako “middle class”, posve apolitičan i bez upadljivog “high concept” ujeda. No, svi oni koji desetljećima žale kako Zagreb i zagrebačko građanstvo od Golika nemaju svoj film, sad su došli na svoje. “Život je truba” je film koji iz svakog kadra poručuje da je načinjen da zapuni tu rupu. To mu je vrlina onoliko koliko i mana.
