Nakon pet godina godina pauze filmski redatelj Zrinko Ogresta, koji se proslavio filmovima “Iza stakla”, “Tu” i “Crvena prašina”, odlučio je snimiti novi film pod naslovom “Projekcije” koji, prema najavama, neće sličiti ni na što što smo u njegovom dosada opusu vidjeli. U filmu glume Jelena Miholjević, Bojan Navojec, Ksenija Pajić, Ksenija Marinković i drugi. “Projekcije” su trenutno u montaži, a redatelj nesiguran u to hoće li s ovim filmom promašiti.
Suradnja s L. Kaštelan
Radnja filma, kako ste već najavili, odvija se u terminu i prostoru jedne seanse na završnoj godini edukacije iz grupne psihoterapije. O čemu je riječ?
- Točno, voditelj seanse, odnosno edukacije je američki psihijatar-psihoterapeut, a članovi grupe su po struci psihijatri, defektolozi i pedagozi. Ono što je ove stručnjake dovelo na dodatnu edukaciju njihova je profesionalna ambicija i svjetska reputacija američkog profesora. Vrijeme je u filmu realno, bez prekida i skokova u prošlost ili budućnost, mjesto radnje je jedno, pokusna dvorana u nekoj glazbenoj školi, zvučno izolirana, bez prozora, s jednim vratima. Radnju pokreću zatečeni i mahom prilično burni odnosi među likovima, a u njezinom je središtu psihijatrica Simona K. (40), znatno uspješnija u profesionalnom nego u osobnom životu. Međutim, skupna psihoterapija nije tema ovoga filma. Ona je sredstvo pomoću kojega se dopire do onog što jesu teme filma... Koje su to, pričekajmo film.
Kako ste se pripremali za film o psihoterapiji? Jeste li razgovarali s nekim zagrebačkim liječnicima?
- Scenarij za film napisala je Lada Kaštelan. Oboje smo imali konzultacije s jednim slovenskim psihijatrom koji edukacije, poput ove u filmu, provodi i u Hrvatskoj. S Ladom sam kao suscenaristicom radio još na dva filma, debitantskim “Krhotinama” i na prethodnom svom filmu “Iza stakla”. Iako je svaka naša suradnja prilično bremenita, svatko je naime na svoj osobit način i ljudski i stvaralački težak, čini mi se da postoji neko dubinsko međusobno razumijevanje, prepoznavanje. Ova je suradnja, međutim, za mene posve drukčija. “Projekcije” su moj prvi film čije tekst nisam sam pokrenuo. Lada me nazvala i dala mi tekst koji me zaokupio, i sadržajno i formalno. Riječ je o scenariju koji se na prvi pogled opire svemu filmskom, u izražajnom smislu. Rijetki su filmovi koji se u cijelosti odvijaju u samo jednom prostoru, u kontinuiranoj, neprekinutoj radnji i isto tako neprekinutom vremenu.
Vrlo jeftin film
Već ste izjavili da “ulazite svjesno u rizik da promašite s novim filmom”. Čemu takvo razmišljanje, pa vama se nikad dosad nije dogodio debakl?
- Pa, baš debakl nadam se da nikada i neće. Ali od promašaja nitko nije cijepljen. Svjestan sam svih stvaralačkih rizika u koje sam se upustio, ali me ta škrtost i prividna uskraćenost svega zavodljivoga što film kao sredstvo nosi, nadahnjuje. Redateljske zamke izviru u svakom trenutku i taj sudar s nepoznatim me pokreće. Brojni su moji kolege koji smatraju da je ovaj film hrabar stvaralački izlet. Ja mislim da su samo pažljivi prema meni, ali da misle da je to ludost.
Ako se čitav film odvija u jednom prostoru, pretpostavljam da je cijena produkcije bila skromna.
- Od svih mojih “jeftinih” filmova ovaj je “najjeftiniji”. Budžet je 350 tisuća eura.
Snimate dugometražne filmove u gotovo pravilnom razmaku od 4 ili pet godina, a sveukupno filmskih nagrada, domaćih i stranih, imate skoro 60. Neki vaši kolege i češće snimaju. Riječ je o oprezu, traganju za pravom pričom ili nečemu trećemu?
- Hvala na inventuri, nikad nisam brojao nagrade. Nekad su važne, kad si na početku i kad jačaju krhko samopouzdanje. Danas mi ne znače puno. Snimam samo onda kad mislim da imam što reći.
Profesor na Akademiji
Danas se zaboravlja vaš rad na TV filmovima 80-ih, kada ste, između ostalog, snimili “Lea i Brigitu”, ljupki film o autentičnim Zagrepčanima i mentalitetu koji, na žalost, nestaje. Što se dogodilo da ste u međuvremenu prešli u noir kod? Gdje je nestao Golikov učenik?
- Imponira mi što sam Golikov učenik. Ali jednako sam toliko i Babajin. U filmovima koje radim oduvijek se zrcalila moja osobnost, a ona se, baš kao i svačija druga, oblikovala životom i vremenom. Ne žalim zbog karaktera vlastitih filmova, ne bih ih mijenjao, što za pojedina životna razdoblja ne bih mogao reći.
Profesor ste režije na Akademiji dramske umjetnosti. Na koje ste đake, koji su u međuvremenu snimili filmove, ponosni?
- Podosta je darovitih redateljica i redatelja kojima sam predavao, npr. redateljice Jušić, Tarokić, Matijević i Juka, redatelji Nuić, Vitez, Jurić, Dević... ima ih poprilično.
Često se govori da hrvatski film ne postiže krucijalne uspjehe u inozemstvu - što bi bila nagrada u službenom programu na tri glavna A festivala - zato što redatelji ne pristaju na kompromis da rade teme koje bi bile izvoz političkog problema koji Europa prepoznaje na temelju površnih spoznaja o Hrvatskoj ili Balkanu.
- U povijesti hrvatskoga filma ponajbolji filmovi, poput “Breze” ili “Ronda”, nisu ovjenčani svjetskim nagradama. Za Berlin, Veneciju i Cannes karakteristično je da promoviraju filmove s političkim angažmanom bliskim svjetonazoru čelnih ljudi festivala. Profil filma kao što je recimo “Pismo ćaći” ili “Iza stakla” Europa ne treba i ne očekuje “s ovih prostora”, kako se to popularno kaže. Osobno, nikada ne bih napravio stvaralački ustupak, a ponajmanje takav da bih snimao kalkulirajući hoće li se ili ne ono što snimim svidjeti festivalima. Činjenicu da su mi filmovi otvarali vrata europskih festivala pripisujem jednako samim filmovima koliko i sreći.