Bosanski režiser Danis Tanović ušao je poput kometa u globalni svijet filma kad je 2001. kao nepoznati bosanski emigrant u Belgiji snimio “Ničiju zemlju”, film koji će osvojiti scenarističku nagradu u Cannesu, a potom i Oscara.
Od tada naovamo, ako ćemo pravo, Tanović se bezuspješno mučio da odagna reputaciju “one hit wondera”. Nakon “Ničije zemlje” nanizao je nekoliko projekata koji su bili ili osrednji ili čak slabi. U svima njima, Tanović se iskazivao kao vješt scenarist sa smislom za dramaturgiju, ali i pomalo krut režiser “robau” stila.
Iako se deset i kusur godina Tanović borio s tom stigmom čuda za jedan dan, sad mu je konačno uspjelo odagnati je. Ovdje u Berlinu predstavio je svoj novi film “Epizoda u životu berača željeza” koji je ne novinskoj projekciji primljen izvrsno. Mislim s pravom: Tanoviću je, naime, ovo debelo najbolji film do sada.
Zdravstveni skandal
“Epizoda u životu berača željeza” smjesa je dokudrame i rekonstrukcijskog dokumentarca, film koji sa stvarnim akterima u glavnim ulogama rekonstruira jedan od najvećih skandala bosansko-hercegovačkog zdravstva. Junaci filma (i glavni glumci) su romska obitelj Mujić, skupljači otpada iz okolice Tuzle. Majci obitelji Senadi trudnoća se zakomplicira i umre plod, pa hitno treba ginekološku operaciju.
Međutim, u tuzlanskoj bolnici romsku obitelj dvaput odbiju jer nisu zdravstveno osigurani. Naposljetku, koristeći lažni identitet i nevjestinu zdravstvenu iskaznicu, Senada se uspije operirati u Modriči, na teritoriju Republike Srpske.
Sam slučaj jako je odjeknuo u bosanskim medijima i imao stanoviti politički podtekst: otac obitelji Nazif, naime, veteran je Armije BiH, međutim - ženu su mu operirali “njihovi”, i to zato što “njegovi” nisu htjeli. Taj aspekt, međutim, Tanović ne produbljuje i nemam dojam da ga je posebno zanimao. Njegov film je puno više posveta jednoj hrabroj obitelji, njihovoj svakodnevnoj borbi za kruh i uzajamnoj privrženosti.
Obiteljske vrijednosti
Za Tanovića - čovjeka koji je bolji režiser nego scenarist - rizična je bila odluka da se uhvati žanra dokudrame, bez fiksnog scenarija. Taj se rizik, međutim, isplatio. Fleksibilna pseudodokumentaristička forma oslobodila je Tanoviću stil, dala mu spontanost, a rad s naturščicima lišio ga je muke rada s glumcima koji mu nije najjača strana. Pola uspjeha ovakvih filmova pritom leži u samim naturščicima.
U ovom slučaju, Mujići su se pokazali kao prava blagodat: šarmantni, spontani, puni međusobne kemije, Nazif, Senada i njihove dvije kćeri obogatili su “Epizodu u životu berača željeza” autentičnom toplinom. Riječ je o filmu punom stvarnih “obiteljskih vrijednosti”, i gotovo sam siguran da će dobiti neku od brojnih nagrada ekumenske kritike na Berlinu, pošto ovdje u Njemačkoj te nagrade daju civilizirani kršćani, a ne pozaići.
Uz Tanovića, u glavnom je programu u srijedu prikazan i film “Noćni vlak za Lisabon”, adaptacije bestselera Pascala Merciera u režiji Danca, bivšeg oskarovca Bille Augusta. Riječ je o raskošnom “europudingu” na engleskom jeziku u kojem uz neizbježnog Jeremyja Ironsa glume Bruno Ganz, Charlotte Rampling, Christopher Lee, Lena Olin i još mnogi, a film je takav komad groznog kiča da na njega ne treba trošiti suviše riječi.
Nerdovi sa svih strana
Od pokrajnjih atrakcija, možda najzanimljiviji film u srijedu prikazan je u pobočnom programu Forum. Riječ je o filmu “Computer Chess” (Kompjutorski šah) koji potpisuje Andrew Bujalski, svojevrsni lider i najistaknutiji autor kratkotrajno pomodnog “mumblecore” pokreta u američkom neovisnom filmu. “Computer Chess” odvija se sredinom 70-ih u nekom provincijskom hotelu u Americi gdje se preko vikenda odvija simpozij programera šahovskih programa i turnir u kompjutorskom šahu.
Nerdovi sa svih strana okupili su se na konvencije gdje puni euforije govore o tome kako će kompjutor do 1985. pobjeđivati “prave” šahiste, pri čemu je njihova futurološki entuizijazam u komičnom neskladu s hardverom oko njih koji se iz današnje perspektive doima kao muzejska skalamerija.
Kompjutori u “Computer Chessu” nešto su manji od frižidera, film je prava revija retro-tehnologije, a da stvar bude dosljedna Bujalski je film i snimio crno-bijelo, primitivnom Sonyjevom videokamerom iz 70-ih. Spoj naivnog tehnološkog futurizma 70-ih i alternativne kulture tog doba (od sekti, preko LSD-a, joge do swinginga) čini “Kompjutorski šah” zabavnom robom za kultiste.