ZAGREB - U umjetnosti postoji nešto što je gotovo poput pravila - a to je da ona ne nalikuje na ljude koji je kreiraju. Autori toplih ljudskih priča nerijetko su hulje, briljantni humoristi privatno su često neduhoviti, a ideologija djela i ideologija osobe koja ga je proizvela nerijetko su u potpunoj kontradikciji.
U hrvatskoj kulturi nema boljeg primjera za tu tvrdnju od filmova Tomislava Radića.
Osobni svjetonazor
Jedan od klasika hrvatskog modernizma, autor ključnog hrvatskog filma sedamdesetih “Živa istina” (1972), Tomislav Radić tijekom posljednja je dva desetljeća bio kruti nacionalist. Kao urednik dramskog programa HTV-a proizvodio je budalaštine poput “Olujne tišine”, a njegov osobni svjetonazor nije se previše razlikovao od tipičnog domaćeg malograđanskog, pseudopatriotskog kiča.
Ironija je u tome što to ne važi za Radićeve filmove: bili oni dobri (poput izvrsnog “Što je Iva snimila..”) ili manje dobri (poput podcijenjene komedije “Holding”), Radićevi filmovi sjajno su secirali i ironizirali upravo taj “Danke Deutschland” i, “mi-smo-uvijek-bili -Europa” mentalitet, tu smjesu gemišt-šovenstva i kolonijalne snishodljivosti koja je od 90-ih postala vladajuća.
Sitno izdajstvo
Slično bi se moglo reći i za Radićev novi film “Kotlovina”, koji je iz ovoljetne festivalske sezone izišao kao apsolutni domaći pobjednik. Na pulskom festivalu uzeo je glavnu nagradu, nagradu za scenarij i većinu glumačkih priznanja, da bi potom u Vukovaru nagrađen i kao najbolji podunavski film.
Po svojoj žanrovskoj osnovi buržoaski, ladanjski film (kakav bi se bolje uklopio u recimo francusku nego u hrvatsku filmsku tradiciju), “Kotlovina” nosi istu tu interesantnu shizofreniju kao i mnogi Radićevi filmovi. Na jednoj razini, on je posveta hrvatskom malograđanstvu s njegovim obiteljskim i prehrambenim ritualima, odojcima i kletima. Na drugoj, Radić tu “petit bourgoisie” pokazuje kao svadljivu, prijetvornu i uvijek pripravnu na sitno izdajstvo.
Okidač drame u ovom je slučaju Mimi ( Melita Jurišić), najmlađa od triju sestara koja je kao dijete s majkom otišla u Australiju. Mimi - koja jedva nabada hrvatski - sad se nakon 35 godina vratila doma, a sestre ( Suzana Nikolić i Mirela Brekalo) pripremaju joj gozbu u vikendici u bregima. Najstarija sestra Ana (Brekalo) Mimi kao pripomoć pošalje nećaka po muževoj strani kojeg je podigla kao vlastito dijete.
Problem je što se on ( Draško Zidar) spetljao sa starijom Australkom, što će Ana shvatiti kao grdnu izdaju. Tu izdaju ili “izdaju” ona spozna upravo u času kad joj je kuća puna svojte, djece, susjeda… a ono što se iz toga izlegne moglo bi se opisati kao smjesa Čehova i Feydeauove erotske farse, u kojoj su - sasvim fejdoovski - ključni rekvizit jedne - gaćice.
Ozbiljne mane
“Kotlovina” ima mana, a neke su i ozbiljne. Glumački ansambl prilično je neujednačen. Mirela Jurišić glavni je lik Mimi odvela u čudnom smjeru: australska usidjelica doima se ponajprije kao frustrirana, fizički neprivlačna jadnica, pa čovjek od početka stavlja u sumnju zašto bi mlad i naočit dečko s njom završio u krevet.
Mimi je zapravo osoba koju najmanje razumijemo i većina njezinih scena svodi se na samosažaljevanje.
Za jednu ladanjsku komediju “Kotlovini” manjka bukoličke, vizualne dopadljivosti, a neki dijelovi previše nalikuju neglamuroznoj TV drami. Nisam posve siguran ni je li Radić pogodio sa pseudo-dokumentarističkim, “dogma” pristupom u režiji, bez dopunske glazbe i sa slobodnom kamerom koja vršlja oko glumaca. Naime, “Kotlovina” je ipak ponajprije sentimentalna drama, a tu poželjnu sentimentalnost možda se moglo i slikovno i zvukovno “napumpati”.
Briljantne minijature
Iako ti problemi nisu mali, moram priznati da mi nisu pokvarili gušt filma. Oni ne strše vjerojatno zato jer je “Kotlovina” ansambl-komad u kojem ostale sastavnice funkcioniraju solidno. Radić uspijeva orkestrirati desetak mentalitetno i karakterno prepoznatljivih osoba, a neke od njih (poput djeda - Borisa Buzančića) briljantne su minijature iako imaju malo filmskog vremena.
Dijalozi zvuče improvizirano, slobodno i uvjerljivo, a film je pokatkad i šarmantno duhovit.
Je li “Kotlovina” hrvatski film desetljeća, kako drži dio ozbiljne kritike? Osobno se ne bih zatrčao tako daleko, a za takvu počast prije bih nominirao Radićev odvažniji “dogma-film” “Što je Iva snimila” . No, ono što u “Kotlovini” treba uvažavati je što Radić ulazi u teren koji je hrvatski film napustio: u našem filmu malo je ansambl drama, malo likova srednje dobi i srednje klase, malo obitelji. Najveći problem filma mogao bi biti taj što u nas publika +50 gotovo ne ide u kino, a to su ljudi kojima bi se “Kotlovina” najviše svidjela.