Ili je hrvatski dokumentarni film imao prilično slabu godinu, ili - što je kudikamo vjerojatnije - Dani hrvatskog filma ove godine imaju ozbiljnih problema sa selekcijom. Samo jedno od ta dva tumačenja može objasniti prilično slab program dokumentarnih filmova koji smo gledali na festivalu u srijedu.
Posljednjih godina hrvatska je dokumentaristika u stalnom uzletu. Prošle i pretprošle godine na DHF-u smo imali prilike vidjeti barem tri ili četiri zaista dobra dokumentarca koji su komotno mogli uzeti glavnu festivalsku nagradu.
Opća mjesta
Nakon što smo u srijedu odgledali točno polovicu ovogodišnje dokumentarne selekcije (tri programa), dojam je da još nismo vidjeli jedan takav “the” film. Selekcijski odbor u dokumentarni program DHF-a - recimo - nije uvrstio “Ambulantna kola Sofije” Ilijana Meteva, najuspješniji hrvatski koprodukcijski naslov u prošloj godini i film koji je bio dovoljno dobar za Cannes, no izgleda ne i za Dane hrvatskog filma. Istodobno, među osam naslova uvrštenih u selekciju i prikazanih ovdje našlo se i naslova kojima tu stvarno nije mjesto.
U ne posebno uvjerljivom paketu filmova prikazanih u srijedu, kao vrh su se izdvojila dva. “Pun kufer” Tomislava Jelinčića dokumentarac je koji se bavi ljudima koji su se odrekli stresnog urbanog života i odlučili preseliti u para-hipijevsku, eko-poljoprivrednu komunu Blatuša na Kordunu. Redatelj Jelinčić prikazuje ljude koji su pobjegli iz grada jer im je bio “pun kufer”, otkriva njihov svagdan, mentalitet, hranu, sklonosti i motivacije, no također pametno uočava i pukotine u utopijskoj zajednici, koja kako vrijeme teče poprima neka obilježja “velikog svijeta” od kojih su eko-pustinjaci pobjegli.
“Brda 21 000 Split” Silvija Mirošničenka također je film koji antropološki proučava jednu mikrozajednicu - u ovom slučaju, splitski radnički kvart Brda. Četvrt iz koje je ponikao Kerum Mirošničenka prikazuje sa šarmantnim humorom, prikazujući kako opća mjesta hrvatskog urbaniteta (zidić, školsko igralište, navijač, muzičari iz garaže) funkcioniraju u jednoj osebujnoj sredini.
Od programa u srijedu, najviše su me zanimala dva filma koja se bave oprečnim aspektima jugoslavenskog komunizma: film “Goli otok” Darka Bavoljka te “Dvije peći za udarnika Josipa Trojka” Gorana Devića. Riječ je o filmovima koji tematiziraju konfrontirane, no jednako istinite narative o socijalizmu: onaj o represiji i gulazima, te onaj o zlatnom dobu industrije i zaposlenosti, u ovom slučaju metalske industrije u Sisku.
Ništa nova
Ni jedan ni drugi film nisu - međutim- o svojim temama rekli ništa novo. Bavoljak uglavnom prepričava poznate činjenice o Golom otoku i intervjuira dvojicu najčešćih sugovornika na tu temu ( Jovo Kapičić i Alfred Pal). Goran Dević - pak - osovio je svoj film oko zanimljive zamisli: da konstrastira euforične žurnale i govore iz ere “rumenih zora” s apokaliptičnim prizorima industrijskog pejzaža u rasapu. Međutim, zakomplicirao je film time što je nastojao opisati i daljnje pokušaje revitalizacije željezare, čime je otupio konceptualnu dosjetku filma.