Kasim misli da je bio infarkt, a Refik da bi prije mogao biti moždani. Ma, od srca i tuge - siguran je Suljo. Tu gdje sjedimo s njegovom braćom, žena Senada našla ga je u rano jutro prošle nedjelje.
- Zazvonio mu je mobitel, a nije se javljao. Ja sam mu ga prinijela i krenula ga buditi. Kažem mu: Nazife, javi se. On ništa. Opet ga zazovem: Nazife, Nazife! I onda shvatim da ne diše - kaže Senada.
Tako je Nazif Mujić iz romskog naselja Svatovac nedaleko Tuzle 18. veljače preselio na drugi svijet, istog dana one veljače koje je prije pet godine u svoje selo donio “srebrnog medvjeda”, nagradu filmskog festivala u Berlinu gdje je proglašen najboljim glumcem, a film bosanskog oskarovca Danisa Tanovića “Epizoda u životu berača željeza” najboljim filmom 63. Berlinalea, što je i proslavljenom redatelju donijelo jedan kipić “srebrnog medvjeda”. Slavu je Mujićima donijela vlastita tragedija, a onda su zbog slave pali još dublje od dna na kojem su bili prije.
Obitelj pokojnog Nazifa
Prvo su postali novinarska vijest. Senada je bila trudna oko pet mjeseci u kolovozu 2011. godine kada ju je zabolio trbuh. Prokrvarila je. U Domu zdravlja u njihovoj općini Lukavac liječnica ja napravila ultrazvuk i kazala joj da je plod mrtav. Požurili su u kliniku u Tuzlu na hitnu operaciju, no Senada nije bila zdravstveno osigurana pa su im kazali da će riješiti njihov problem ako dođu s uplatnicom od 980 maraka (3920 kuna). Za to je Nazif morao ubrati pet tona željeza. I bi, da je bilo vremena.
Očajnik je molio i kumio, neka to obave pa će donijeti poslije, ali nije bilo pomoći. Žena se doma previjala u bolovima, a on, umjesto željeza, pokušao je skupljati novac. U tri dana je uspio doći 120 maraka, no da otkupi Senadin život trebalo mu je još 860. Ona je bila sve lošije. Išao je Nazif opet u Tuzlu, sada više nije molio, nego preklinjao. No, džaba mu, kad je opet došao praznih ruku. Nakon deset dana agonije odlučili su put Doboja. Senada je uzela zdravstvenu iskaznicu od snahe i prevarila liječnika. Doduše, nije ga trebala varati, jer je shvatio prijevaru, ali on u njoj nije vidio Romkinju, već pacijenticu koja će umrijeti istoga dana ako je hitno ne operira. Nakon zahvata koji je trajao tri i pol sata, spasio joj je život.
Skroman budžet
Cijelu ovu ljudsku tragediju Tanović je sažeo u 75 dokumentarno-igranih minuta, koje su odglumili sami Mujići. U filmu nastupaju njihove dvije kćeri, Sandra i Šemsa. Senada je tijekom snimanja bila trudna, a dječaka koji se rodio nazvali su Danis, dakako, po čovjeku koji im je put prostro crvenim tepihom. Snimanje je započelo samo mjesec od objavljene novinarske vijesti, trajalo je devet dana, odradila ga je filmska ekipa od sedmero ljudi i s budžetom od tek 17.000 eura, a nagrada kojoj su se nadali Matt Damon i Jude Law, završila je tako u rukama siromašnog bosanskog Roma.
On se vratio u selo i za svojih 200 susjeda, pričali su mještani, tada je bio nešto kao Tito za Jugoslaviju. Za njegov dolazak komunalno poduzeće je nasipalo puteve, poslije je stigao asfalt, a ni struje i interneta nije nedostajalo. Nazif Mujić bio je lice sa svjetskih naslovnica, no prava priča o njemu tada je tek započinjala. Nažalost, nije krenulo onako kako si je priželjkivao.
- Mogla bih ti pričati pet dana i pet noći bez prestanka o svemu što nam se dogodilo - kaže nam Senada.
Nazifova braća koja sjede s nama proživjela su sve skupa s njom, ali svejedno pozorno slušaju. Žene su otišle pristaviti kavu. Dvije djevojčice upijaju svaku majčinu riječ svojim krupnim očima, a maleni Danis je nemiran i ne odvaja se od nje. U krilu joj spava Minela, boležljiva beba koja se rodila prije sedam mjeseci. Netko joj javlja da su joj s televizije uplatili 3000 maraka, ali je novac sjeo na Nazifov račun pa ona ne može raspolagati s njim. Ne zna tko je ta žena s televizije, no kaže da im je zaprijetila tužbom ako barem nešto ne plate, jer joj je dosta da svi zarađuju na njenoj muci, a ona od toga nema ništa.
- Tako nam je i Tanović rekao kad je došao u našu kuću, da će nam pomoći, da ćemo imati školovanje za djecu i stan. Nisu mi trebale kule i gradovi, jebi ga, nisam ni prije bila bogata, samo sam se nadala uvjetima nekim boljim, da više ne patimo. Ne mogu reći, isplatili su nam dnevnice, mome čovjeku i meni po sto maraka dnevno. I onda poslije Berlina sam mislila da će stvarno bit bolje, da se nikada više nećemo vratiti u ovu kuću. Jebi ga, tamo mi je bio šok, sve to oko nas.
Ali, vratili se iz Njemačke, došlo je novinara, kao vi sada, nemojte misliti da vas vrijeđam, ali bilo ih je odavde gore do brda. Svi su pričali, mi ćemo vam pomoći, a svi na nama pare zarađivali. Da su mome čovjeku pomogli koliko-toliko, možda sada ne bi bio na onome svijetu, a ja i moja djeca ostali siročad. Da se barem nikada ništa nije snimalo. Jer dade ti to nadu, kad ono, svakim danom sve gore. Il da je barem Danis u tih pet godina jednom nazvao i donio vreću brašna - priča tužna Senada.
Danis Tanović i Nazif Mujić u Berlinu
Povrat novca
Javlja joj Suljo da je žena s televizije dojavila kako će napravit povrat onog novca s Nazifova računa, pa ponovno uplatiti na njezin. Nakratko je to otjeralo tugu s udovičina lica.
- Mi smo Romi i nepismeni, da je netko drugi bio na našem mjestu, zaradio bi. Ja sada znam da su na nama pare zarađivali. Da glumim u nekom drugom filmu, vjeruj da bih znala sve. Kamere su prošle i Nazif više nikome nije bio bitan. Dobio je posao kod Jasmina, gore u Tuzli, ali bilo je na crno i opet ja od toga nisam imala osiguranje, pa je napustio. Općina je obećavala stan, ali ga nikada nije dala. Brao je željezo, a čovjek bolestan. Dođemo na vrata tako ljudima tražit ima li željeza, a on kaže, kako te nije stid, ti bi nas trebala pomoći. Mislili su svi da imamo para. A nismo imali što jesti - govori Senada.
Radio je Nazif i u lokalnom komunalnom poduzeću, ali nije dugo izdržao. Za svako snimanje bi mu davali slobodne dane, ali svejedno ga često nije bilo na poslu. Objašnjavao je da mu je bilo naporno s obzirom na njegovo zdravstveno stanje i teški dijabetes. Nije mu Berlin nikako izlazio iz glave pa je u tri navrata putovao s obitelji u Njemačku tražeći azil.
- Držali su nas u zatvoru, a najmlađe dijete su nam htjeli uzeti i posvojiti. Zato smo se vratili - kaže žena.
Koliko god se razočarali u Njemačku, u Bosni im je bilo još i gore pa su stoga stalno pokušavali. Posljednji put prije mjesec dana.
- Eh, kad Njemačka nama ne priznaje azil jer Bosna nije u ratu, a za siromaštvo nema azila - pojašnjava Suljo.
- Ujutro ustanem i razmišljam gdje ću, a nemaš kamo, svi rade s tim otpadom. Prvo ti treba 10 maraka da naspeš goriva i sretan si ako ubereš željeza jedno sto kila, za 20 maraka, da kupiš djeci hranu i platiš struju. Tako ti je u nas berača - dodaje Kasim.
Razočarani Nazif sve je teže dizao to željezo, a opet, sva ona slava nekako mu je bila još teže od svih tih komada skupa. Gledao je u dječicu kojoj nije imao dati korice kruha, misleći si “kakve im koristi od mene?”, a onda u onoga srebrnog medvjeda govoreći si “a kakva meni korist od tebe”?
- I tako je Nazif došao do mene, znao je da imam internet. Sjedimo tako, pijemo kavu i razgovaramo. I kaže on meni: Brate, molim te, slikaj mi onog medvjeda i stavi ga na internet da ga prodam. I uzmem ja medvjeda, i poslikam ga i stavim na internet. Tužan? A što tužan. Odmah si je dao inzulin, a daje si ga samo nakon velike sekiracije. A ja ništa manje. Ja sam pomogao koliko sam mogao, malo sam moćniji bio od njega, i znao sam koliko je taj medvjed važan bio za cijelu Bosnu. Ma i za cijelu Jugoslaviju. Ali, što će čovjek.
Nije imao djeci dati što za jesti. I nije prošlo 10 minuta, zazvoni telefon. Pita je li se ja to zajebajem ili je za stvarno da se prodaje medvjed. Ja kažem, eno, brat Nazif je kraj mene, pa neka on kaže je li za istinu ili je za zajeanciju. Nazif je rekao - prodajem. Za pola sata je čovjek bio tu. Dao je 4000 eura, pošteno je platio, odveo nas u Srebrenik u svoj kafić, tamo smo još popili kavu. Al’ kako je to krasan čovjek bio. Rekao je ovako, Nazife, neka bude kod mene. Kad god ga poželiš vidjeti, ili kada ti ustreba za neko slikanje, ti samo dođi. Neka bude kod mene par godina i ja ću ti ga vratiti za džabe - prisjeća se Suljo.
Kaže da ni poslije nije nedostajalo ponuda za kipić, a u selo je došao i drugi poznati redatelj, Emir Kusturica.
- Došao je na naša vrata, moj čovjek je pričao s njima vani, lagala bih kad bih rekla da znam o čemu. Nazif mi je samo rekao da je htio kupiti medvjeda i da je nudio 5000 eura, ali već je bio prodan - kaže nam Senada, pa otkriva nepoznati detalj:
- Ja sam ga mislila prodati i ranije, zvala sam Danisove ljude s filma, jer do njega nisam mogla doći, i pitala sam njih hoće li ga kupiti, ali su mi rekli da taj medvjed više ne vrijedi ništa.
Te su vijesti izašle opet puno dalje iz tuzlanskog kantona, pa su novinari opet poželjeli slikati Nazifa. On je sada bio pametniji pa je za to tražio, 100, 200 maraka, ovisno jesu li novine ili televizija, a novi vlasnik medvjeda Senadin Ćosić, ustupao bi mu ga kada je trebalo za poziranje.
- Bilo je to njemu sve skupa jedno veliko opterećenje, to je njega i dotuklo, taj je medvjed njemu na kraju došao glave. Snimio je taj film, napravio je nešto što nisu Bata Živojinović ni Ljubiša Samardžić, ali njegova je slava trajala samo mjesec dana, poslije toga svi su ga zaboravili. Ali, kako takvu jednu medijsku ličnost tako mogu zaboraviti, to je katastrofa za jednu državu, poznaju ga predsjednici raznih država koliko je slavan, a dozvole da završi u bijedi i sirotinji skupljajući željezo - ne može se načuditi brat Suljo Mujić.
Demobilizirani vojnik
Njegova je kuća iza Nazifove, šećemo kraj nje prema selskom mezarju. Nije daleko, možda pedeset koraka puta i još toliko po mokrom snijegu ispod kojega izbija blato. Desno je nekoliko automobilskih olupina, a groblje lijevo na proplanku iza kojega je šumica. Nazifov je grob prvi.
- Ma nije se on zapravo nikada ni žalio na sve to, iako je znao da je nepravda. Bio je skroman i miran čovjek, ne bi ukrao ne bi uvrijedio, odgovorio bi kad bi ga nešto pitao i to je bilo to. On je samo htio tu djecu da izvede na pravi put. Kako je prvo dvoje iz prvog braka, koji su u Njemačkoj i imaju pristojne živote, tako je htio i ove preostale. A kad se sve sabere, bio je demobilizirani vojnik Armije BiH. Pa zar nije zaslužio više? Ali tako je kod nas, ovdje nitko nikoga ne pomaže, svi samo zapošljavaju bližnje, ako si moćan i ako imaš para onda možeš nešto, a ovako... - priča Suljo gledajući bratov grob.
Pokazuje nam crveni VW kombi, parkiran pred njegovim ulazom. Na njemu je desetak centimetara snijega, iako snijeg nije padao četiri dana.
- Nazifov je, ja ga dovukao. Kad je prodao medvjeda kupio je djeci hrane i poplaćao račune. Ostalo mu nešto novca, a ja mu rekoh, da ne bi bacao pare bez veze, neka kupi kombi, pa neka njime bere željezo. Platio ga 2800 eura. Tu je kod mene, a i nek’ bude, da ga djeca ne gledaju - kaže Suljo.
- Nemojte ga slučajno prodati, znate li koliko on samo može biti skuplji i od tog medvjeda, nemojte ga slučajno prodati, morate ga sačuvati, on mora otići u muzej - kaže Mehmed Mujić, čim je čuo za priču o kombiju.
Mehmed je njihov daljnji rođak, rođeni Tuzlak. Kad bi, recimo, Romi dobili svoju državu u BiH, Mehmed bi im sigurno bio predsjednik. Za sebe kaže da je jedna od rijetkih pojava, najveći romski intelektualac, politički lider i ambasador, diplomirao je i magistrirao iz područja “fiskulture”, dobitnik tuzlanske plakete sa zlatnim grbom, prvi romski gradski vijećnik Tuzle, potpredsjednik svjetske Asocijacije Roma itd., vrlo je društveno i politički angažiran i da nema njega, kaže nam, selo bi još i dandanas bilo u limenom dobu, jer im je osigurao asfalt, struju, vodu, stanarinu, sve.
Mašta da osnuje Muzej najznačajnijih Roma BiH, pa ća dati sve od sebe da tamo vrati medvjeda, a zašto se ne bi našlo mjesta i za Nazifov kombi. Ima Mehmed stotinu ideja, kaže tako da bi bilo dobro da općina zaposli barem jednoga od braće u komunalnom poduzeću kako bi on uzdržavao Nazifovu obitelj, za što će se založiti.
Donacije za sahranu
- On neće ići nikamo, jarane. To će ostati još i jača uspomena od medvjeda - utješio ga je Refik.
- Jao, sve nas je ovo potreslo, velika tragedija za nas. Da je stariji čovjek, još i prežališ, ali ovako, četvero djece, a sva sitna, tko će to hranit, tko će uzdržavat, borit se za njih? Bio sam u socijalnom radu za njih, tražio neku pomoć. A žena mi kaže: što nisu prije mislili od djeci - kaže Suljo.
- A kako sam znala da će umrijet moj čovjek? - pita Senada.
- Da ja nisam bio organiziran i poznat porodica ne bi imala novca za sahranu, a mene je to kao Roma intelektualca pogodilo. Srećom, otvorio sam neka vrata. Zato zahvaljujem načelniku općine i svojem prijatelju direktoru benzinske Hifa Tešanj na donacijama za sahranu.
Apelirat ću i dalje da se pomogne ovoj porodici, ne jednokratno, nego stalno, i zamolio bih Berlinale da pomogne, da izvedemo zajedno iz ove porodice barem jedno dijete koje će biti buduća elita i budući glumac, koji će predstavljati bosansku romsku populaciju i doprinijeti još boljoj integraciji i razbijanju predrasuda o Romima - kaže nam Mehmed, dodajući da bi bilo dobro i da Europska unija zauzme stav da konačno pomogne Romima na Balkanu, te pozvao sve europske zemlje da daju Romima iz BiH azil, jer prema njegovim istraživanjima Romi u Bosni su jad, čemer i bijeda, ali nakon jednogodišnjeg azila u nekoj europskoj zemlji su gospodski Romi jer imaju kvalitetno obrazovanje, mjesečna primanje i triput dnevno što jesti.
Nazifova djeca jedu jednom, a djevojčice su prestale ići u školu otkako je otac umro. Senada bi voljela da nastave, ali kako da ih školuje?
- Ja ne mogu iz ove svoje kože u drugu. Evo, ako ima neki dobar narod da pomogne, ja im unaprijed zahvaljujem iz svega srca. Banka je Sparkasse i broj računa 4192111101164130 na ime Senada Arapović. Hvala još jednom - kaže, dodajući da joj je žao što je snimala jer nije imala nikakve koristi djeci, al’ opet zbog djece joj je drago što jest snimala, jer će od svega imati veliku uspomenu.
Srebrnog medvjeda iz Berlina u Srebreniku čuva taj Senadin Ćosić. Nije u njegovom kafiću, ni u casinu, kamo bi ga netko na njegovom mjestu stavio da mu privlači mušterije, već u njegovom stanu na posebnom mjestu, i to samo privremeno. Ljubazni domaćini, Senadin i njegova supruga Zlata, rado su nam pokazali taj kipić.
Nazifova braća ispred kombija kojeg je pokojnik kupio od nagrade
‘Nek ostane u Bosni’
- Supruga vidjela na internetu i kazala mi. Mislio sam si, da ga uzmem, pa nek ostane u Bosni, da ne ode dalje. Potpisali smo kod javnog bilježnika prodaju, da imam neki dokument. Ja čekam samo prave ruke da ga njima predam, Bosna još nema neki muzej gdje bi to moglo biti izloženo, do tada neka bude kod mene. Ja ga ne mislim prodavati, već pokloniti - kaže dobri Senadin.
Nazif će mu zauvijek ostati u sjećanju jer je bio, kaže Senadin, izuzetno fin i dobar čovjek.
- Nudili su mu radna mjesta, a kako će, jadan, bolestan je bio. Treba ga žaliti, ne suditi. Znao je doći na piće, ali nikada nije rekao daj mi da vidim medvjeda. Znao se javiti za slikanje tu i tamo, za novine, pa mu daju koju marku. I nikada ga nije poželio natrag - kaže Senadin.
Iako izgledaju isto, čini se da je drukčiji taj Nazifov srebrni medvjed od onog koji je Tanović dobio za sebe, i teži u ruci nego što izgleda na oko. Više je u njemu nade i tuge, slave i gorčine, nego što je srebra, možda zato.