Sudeći po naslovu, reklo bi se da je pita od krumpira posebna poslastica. Ali baš nije tako. Kad je proba, glavna junakinja, mlada londonska kolumnistica Juliet Ashton, gotovo se zagrcne od gađenja i spasi je samo gutljaj domaćeg gina. Taj “specijalitet” smislio je naime za 2. svjetskog rata jedan od mještana kanalskog otoka Guernsey, smještenog vrlo blizu Normandiji, tako da su bili pod njemačkom okupacijom i oskudijevali u svemu: klati svinju bilo je zabranjeno, sve domaće životinje koje bi mogle poslužiti za prehranu su rekvirirane, alkohol se pravio potajno, a o brašnu, šećeru i mlijeku moglo se samo sanjariti. Pita od krumpira bila je upravo to, u njoj nije bilo ničeg drugog osim kora tog sveprisutnog povrća koje su poslužile kao ukras.
Jednako kao i živežne namirnice, tamo su i knjige bile rijetkost pa je literarni klub osnovan gotovo iz inata. Iz filma to baš nije razvidno, ali da pročitate istoimeni epistolarni roman Mary Ann Shaffer, koji je nakon autoričine smrti dovršila njezina nećaka Annie Barrows, zgranuli biste se kako su u toj zabiti na cijeni bili i starorimski klasici o kojima se meritorno raspravljalo u pubovima.
“Društvo za književnost i pitu od krumpira s Guernseya” isprva je trebao biti jako prestižan filmski projekt, kao redatelj figurirao je Kenneth Branagh, a kao glavna glumica Kate Winslet, no kako je njihov raspored bio suviše gust, uskočili su drugi. Naposljetku i nije ispalo tako loše, jer je novi redatelj Mike Newell potpisao neke od britanskih i holivudskih klasika (“Četiri vjenčanja i sprovod”, “Donnie Brasco”), a Lily James, zvijezda u usponu, svakako je primjerenija za ulogu Juliet Ashton nego slavna oskarovka.
Poklonici knjige zasigurno neće biti oduševljeni filmom, jer u njemu nema znatnog broja likova ni zgodnih situacija koje su predlošku pribavili kultni status. Osim toga, američki scenaristi Don Roos i Tom Bezucha (oba su gay, no uglavnom su se klonili iskušenja da to naglase u svom radu) poprilično su sveli fabulu, koja vrluda između 1946., kada Juliet objavljuje knjigu svojih kolumni napisanih pod pseudonimom, i ratnih godina. Zato se i film doima suviše doslovnim, odmah je jasno da će šarmantna i naočita protagonistica odabrati za svog partnera nekog drugog a ne prozaičnog američkog bogataša, a poseban je problem što su na Guernseyu snimali samo okvirne kadrove. Sam otok bio je suviše skup i tijesan za filmsku ekipu, što je šteta, jer je draž autentične lokacije mogla imati istu važnost kao i likovi i odnosi među njima. Nešto slično Newell je već napravio početkom 90-ih u “Čarobnom travnju”, snimljenom u Italiji, no ovdje se nije mogao pretvarati, jer Devon i Cornwall, gdje su uglavnom radili, nisu mogli dočarati pravi Guernsey.
Ipak, ukoliko niste čitali knjigu, a i o Engleskoj ne znate previše, film vas neće razočarati.
Ipak je to dopadljiva kostimirana melodrama koja bi vjerojatno bolje funkcionirala kao televizijska mini-serija, ali i u ovakvom će izdanju naći svoj krug poklonika.