Pascal Laugier pomaknuo je granice “novog francuskog ekstremizma” - kako nazivaju francuske horore novog milenija - svojim filmom “Mučenice”. U njemu su dvije junakinje podvrgnute neopisivim torturama da vam se čini da se redatelj odlučio na takvu priču samo kako bi se samodopadno poigravao živcima gledatelja. Ipak, kada sve završi, shvatite da cjelina ima prilično intrigantnu poantu i da to možda nije horor nego znanstvena fantastika.
Kao i svi protagonisti novog francuskog ekstremizma, Laugier se probio na angloameričko tržište, njegov naredni film “Visoki čovjek” s Jesssicom Biel uzdržao se od radikalnih grozota, valjda je zato bio i manje zapažen, što je redatelju bio dostatan signal da mu je bolje držati se prosedea svog najzapaženijeg ostvarenja, ali s nekim novim dodacima.
“Slučaj iz kuće duhova” započinje kao tipičan horor novomilenijske provenijencije (izvori tog pravca su kultna ostvarenja Tobea Hoopera “Teksaški masakr motornom pilom” i Wesa Cravena “Posljednja kuća nalijevo”, nastala još u prvoj polovici 70-ih). Majka s dvije kćeri stiže u osamljenu kuću koju je naslijedila od tete, ne smeta ih što ta nalikuje na kulisu filmova strave i užasa i što se u blizini muvaju serijski ubojice, skriveni u kamionetu za prodaju slatkiša. Dogodi se neminovno, na vrata im banu hendikepirani manijak i transvestit odjeven u crno, pa je za očekivati da počne nešto slično što se odigravalo u “Mučenicama”. Ipak, Laugier ovaj put ima drugu strategiju, jedna od sestara budi se 16 godina kasnije kao iz noćne more, ispada da je ono što smo isprva vidjeli samo snoviđenje, ona je pritom i uspješna spisateljica horora, a posebno obožava opus majstora tog žanra H.P. Lovecrafta. On se čak pojavljuje na prijemu u povodu njezine nove knjige, što je, dakako, nemoguće, jer je pisac umro davne 1937. a radnja se po svemu sudeći odigrava u neko skorije vrijeme.
To je, međutim, tek jedan od zaokreta koje je Laugier pripremio svojim poklonicima. Književnica dobije panični telefonski poziv svoje sestre: ona je moli da se vrati u kuću s početka filma u kojoj mlada žena i dalje živi s majkom, a čini se da tamo navraćaju i dvojica spomenutih psihopata. Opet je sve kao i prije, junakinje su ubrzo prekrivene krvavim modricama a lica su im izobličena, no redatelj se pritom povremeno poigrava vremenskim skokovima i aluzijama kako bi nas zbunio. Taman smo pretpostavili da je jedan od likova poginuo, kad se on pojavi kao da mu ništa nije bilo.
U pitanju je neka vrsta poetičnog horora, fascinantnog vizualnog prosedea, u kojem se forma i sadržaj baš i ne podudaraju, ali to je i Laugierova namjera. Utjecaje je lako očitati, od Johna Carpentera do Lovecrafta i Clivea Barkera (redatelj je pripremao novu verziju njegovog “Hellraisera”), no da biste to znali cijeniti, morate biti dobro žanrovski potkovani. Ima li u nas puno takve publike? U kinima baš i ne, ali u online videotekama film bi mogao proći puno bolje.