CINEMA KOMUNISTO

Film beogradske redateljice mogao bi bolje proći u kinima u Hrvatskoj nego u Srbiji

Priča Mile Turajlić o Titovoj ulozi u kinematografiji SFRJ

ZAGREB - U petak uvečer zaputio sam se na prvu projekciju filma “Cinema Komunisto” u mali zagrebački Dokukino (nekadašnja Croatia) u Katančićevoj 3. Dvoranica od 37 mjesta nije baš krcata, ispunjena je tek jedna trećina udobnih fotelja, ali među prisutnima zamjećujem veteranku hrvatske kinematografije Radojku Tanhofer, bivšeg direktora EPH Nikolu Francetića i nekoliko posjetitelja koje znam iz viđenja s predstava u dvorani Tuškanac, danas glavne meke zagrebačkih filmoljubaca.

Je li to slab posjet? Ne baš. Kažu mi poslije da je predstava u devet sati, na kojoj je autorica filma, 32-godišnja Beograđanka Mila Turajlić, razgovarala s publikom, bila gotovo ispunjena te da su se subotu naveliko rezervirale ulaznice.

Solidni uradak

Uzgred, “Cinema Komunisto” prikazuje se usporedno na po jednoj predstavi i u puno većem kinu Europa (otprilike 500 mjesta), gdje je prošlog četvrtka održana svečana premijera, na kojoj su se, po završetku projekcije, starijim posjetiteljima mogle zamijetiti suze u očima.

Film je ovog ljeta prikazan i u Puli: na Kaštelu se okupilo oko 500 gledatelja, a uslijedila je i repriza u kinu Valli. Što bi se dogodilo da su ga pustili u pulsku arenu? Tamo mu je ionako bilo mjesto, jer se - između ostalog - bavi fenomenom pulskog festivala. Zasigurno bi posjet bio bar tri put veći!

Kako se čini - nakon što završi distribuciju po Hrvatskoj (u planu su projekcije u Rijeci, Splitu i mnogim drugim gradovima) - film bi mogao imati više gledatelja nego u matičnoj Srbiji, gdje je spektakularno bilo jedino na proljetnoj premijeri u Sava centru, na koju se natiskalo tri i pol tisuće ljudi.

Tih dana sam i ja prvi put vidio film, i to u beogradskom multipleksu Tuckwood, gdje su mu dnevno dali jednu jedinu projekciju i to u svojoj najmanjoj dvorani od šezdeset mjesta. Nisu baš povukli mudar potez, jer je sala bila krcata, i to u ponedjeljak kada posjet kinima nije osobit, međutim, zbog takvog šikaniranja distributera film u redovnoj distribuciji nije skupio više od tisuću i pol posjetitelja.

Kako izgleda “Cinema Komunisto” na drugo gledanje? Solidno. Redateljica - koja je studirala u Londonu i asistirala u brojnim filmskim ekipama - smislila je zanimljivo prepletanje konstrukcije i dekonstrukcije nostalgije.

Nije sve točno

Zgodna je njezina pričica o Hollywoodu na Balkanu koji je nastao milošću diktatora Josipa Broza Tita, velikog poklonika američkih akcijskih filmova, proizvodio je partizanske spektakle, prikazivao ih na pulskom festivalu, privlačio koprodukcije i najveće svjetske glumačke zvijezde, a zatim se sve raspalo, uostalom, kao i Jugoslavija.

Sve što se nije uklapalo u taj koncept, izostavljeno je. Tako je beogradski Avala film predstavljen kao najmoćnije filmsko poduzeće, što baš nije točno, jer mu je zagrebački Jadran film bio ravnopravni konkurent. Trenutak istine otkrije se u kadru u kojem ekipa najskupljeg filma toga razdoblja, “Bitke na Neretvi” Veljka Bulajića, ponosno obavještava Tita da su upravo napravili prvu kopiju - i to u laboratoriju Jadran filma.

Kino operater

Potpuno su mimoiđeni partizanski filmovi koji su se bavili naličjem komunističke revolucije, ali ih također naziremo u djelićima, poput kratkog inserta iz subverzivne “Zasjede” Živojina Pavlovića s našim Ivicom Vidovićem u glavnoj ulozi.

Nisu to ozbiljni prigovori Turajlićkinom filmu, jer je ona dosta suvislo odabrala što će staviti, a što ne u njega. Uz pomoć filmskih žurnala i ulomaka iz partizanskih pop filmova rekreira se razdoblje procvata jugoslavenskog filma, ali ne bez ironije, dakako, ne onako razorne kao u kolažnom filmu Tomislava Gotovca i Lazara Stojanovića “Zdrav pomladak”.

Ipak, ima li znakovitijeg komentara prošlih vremena nego kad se bivši Avalin producent Stevan Petrović prošeće pokraj zgrada danas propalog studija, a na jednom zidu koči se grafit “Samo sloga Srbina spašava”.

Ili kad Aleksandar Leka Konstantinović, nekadašnji Titov kino operater (umro neposredno nakon završetka snimanja), stoji usred razrušene predsjednikove rezidencije u Užičkoj ulici, stradale prilikom bombardiranja od strane NATO-a, točno na mjestu s kojega je prvom čovjeku Jugoslavije gotovo svakodnevno projicirao filmove.

Što tek reći o nostalgičarima koji se redovno okupljaju pokraj mosta na Neretvi, srušenog za potrebe snimanja Bulajićeva filma, i bacaju u rijeku crvene karanfile?!

Za mlađe generacije

Mila Turajlić vješto se igra slikom i zvukom, o poznatom otkriva nepoznato, podsjeća na već zaboravljeno, ali to radi s odmakom, zbog kojeg će se mlađim generacijama film itekako svidjeti. Stariji gledatelji taj odmak vjerojatno neće ni zamijetiti, jer će ih prizori evociranja prošlosti tako ponijeti da će zbog njih uvrstiti “Cinema Komunisto” u nezaboravne filmske doživljaje.

Izdvajamo