Maršal Josip Broz Tito, doživotni predsjednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, upokojio se 4. svibnja 1980. u Ljubljani, tri sedmice prije nego što je dočekao osamdeset osmu. I premda su od tada prohujale više od 34 godine, zanimanje o njemu ne splašnjava. Štoviše. Famu o Titu podgrijavaju knjige, novinski feljtoni, članci i polemike, filmovi, igrokazi, simpoziji, izložbe, sjećanja i svekolike pjesme.
“Velika iluzija”, tako je naslovljena izložba otvorena onomadne u beogradskome Muzeju istorije Jugoslavije. Postavili su je kustosi Marija Đorgović i Momo Cvijović, u nakani da, po tko zna koji put, potvrde kako su filmovi bili najveća osobna strast Josipa Broza Tita. Naglašavamo: osobna, pričem time odvajamo njegovu političku opsjednutosti da bespogovorno vlada, i osobito da se nametne svijetu kao vrhovnik najjačih fometa, a što je savršeno uspio.
Ako se “Velika iluzija” pročita, štono kaže riječ: između redaka, pažljiviji čitatelj će na izložbi razaznati kako je, osim nezasitnoga gledanja filmova svih fela, Titova jednako velika slabost bio ljepši spol. I otkada se s jeseni 1944., netom nakon oslobođenja Beograda, uselio u Beli dvor u elitnoj četvrti Dedinju, u sobe i salone odbjeloga mlađanog kralja Petra II Karađorđevića, sve je više bacao svoj - po udvorljivim režimskim liricima opjevani - čelični pogled na popularne žene.
Zvijezde na Brijunima
Tušta i tma filmskih velikana posjetilo je Tita, a on bi ih najčešće ugostio u svome intimnom ljetovalištu, na otočiću Vangi na Brijunima. Sve četiri strane globusa obišle su novinske snimke, prilozi u kino žurnalima i televizijska izvješća o njegovim susretima s Orsonom Wellesom, Laurenceom Olivierom, Yvesom Montandom, Carlom Pontijem, Yulom Brynnerom. I osobito je zabilježen upečatljiv prizor s izuzetnim Richardom Burtonom, tumačem njegove ličnosti u ratnome spektaklu Stipe Delića “Sutjeska”: Tito, navrativši na snimanje na Tjentište, u Bosni, zadovoljno se smijulji dok gviri iza kamere i prati kako mu se mag iz Walesa, preobličen u maršalovo drugo ja, maestralno uvukao pod kožu i od njega posudio dušu.
No uz svu čast zvijezdama iz muške galaksije, bilo je lako zamijetiti kako Tito nadasve uživa u društvu najprivlačnijih dama sedme umjetnosti. Dok u kuhinji na Vangi stoji pored Sophije Loren, a oboje vezali pregače, upija kako onodobno najslavnija Talijanka, uz zavodljivi osmijeh, sprema napolitanske špagete. Ili kad s Ginom Lollobrigodom fotografira brijunske krajolike. Pa onda dok se, bez ustezanja štedro joj sipajući komplimente, divi čudesnoj ljepoti Elizabethe Taylor, koja je na snimanju “Sutjeske” pratila jednoga iz niske svojih muževa, maloprije spomenutoga Burtona. I dok ono ispija zdravice s Vivien Leigh, Simone Signoret i Silvom Košćinom, fetivom Splićankom s talijanskom putovnicom.
Izlet u Hollywood
Posebna poslastica za reportere i snimatelje bio je Titov izlet u svjetsku filmsku prijestolnicu, Hollywood. Prije posjeta Sjedinjenim Državama, 1971. zamolio je američkoga kolegu Richarda Nixona, da u njegov program nezaobilazno uvrsti i Hollywood. Domaćin mu je rado udovoljio, tako da je Josip Broz Tito nekoliko sati proveo u tvornici snova, u društvu supruge Jovanke, jednako zaražene filmom, i makedonskoga palatina Kire Gligorova. Jugoslavenski predsjednik je na koktelu suptilnim poznavanjem kinematografije oduševio Shirley MacLane, Leeja Marwina, Edwarda G. Robinsona, Charltona Hestona, Kirka Douglasa, Rocka Hudsona, Glenna Forda, Franka Murraya i Karla Maldena, laureata Oscara, sina srpskih doseljenika. O Titovu opuštenome domjenku s glumcima, u zapadnim pisanim i elektronskim medijima više se pisalo i govorilo nego o ostalim zbivanjima, pa čak i o bučnim prosvjedima hrvatskih Amerikanaca, koji su u New Yorku, ispred ulaza komandoski čuvanoga hotela “Waldorf Astoria” bučno iskazivali protujugoslavenska i protutitovska raspoloženja.
Organizatori izložbe su potanko iskoristili podatke koje je kompjuterski temeljito bilježio odnedavno pokojni Titov kinooperater Aleksandar Leka Konstantinović. Malone trideset jednu godinu, od 15. ožujka 1949. pa do 16. siječnja 1980., doslovce bez pretrga i predaha, svake noći, a gdjekad i danju, vrtio je filmove koje je najčešće on birao za maršala i predsjednika Tita, suprugu mu Jovanku i uzvanike koje bi pozvao da mu prave društvo, ma gdje se nalazio. Dašto najčešće u beogradskoj rezidenciji u Užičkoj ulici, potom na Brijunima, pa onda u svojih desetak vila rasutih diljem Jugoslavije (primjerice Vila Vajs u Zagrebu, one na Brdu kod Kranja, Bugojnu, Splitu, Tikvešu u Slavoniji i tako dalje), na brodu “Galebu”, u “Plavome vlaku”, u svim mjestima gdje je odsjedao prigodom stotinjak putovanja na svim kontinentima osim Australije... U katalogu izložbe stoji ono što je na riječima škrti Konstantinović rekao i meni 2011. dok je pričao za Jutarnji list. Da je drugu predsjedniku, tako ga je smjerno oslovljavao, pustio ukupno 8801 film, u prosjeku 280 godišnje, a to će reći da je, više manje, odvrtio 24 milijuna metara trake. Posljednji koji je gledao bio je s njemu najdražom glumicom Sophijom Loren, prije nego što će mu amputirati nogu. O stoput prežvakanoj anegdoti da je Tito volio kaubojske filmove, a osobito one s Johnom Wayneom, Konstantinović je zauzeo obrambeni gard u obranu ondašnje ideologije:
“Jest, gledao ih je, iako ih nije visoko vrednovao, ali da se opusti poslije napornoga radnog dana.”
Na to sam primijetio:
“Kako to da je Tito najradije gledao Johna Waynea, kad je bilo poznato da je on bio ogorčeni neprijatelj komunizma?”
“Drug predsjednik je to znao, ali lučio je Wayneovo političko opredjeljenje od njegovih izuzetnih umjetničkih vrlina!” - pojasnio je operater i dodao da je od stranih muških glumaca Tito cijenio Yula Brynnera i Kirka Doglasa. A ženske smo već spomenuli. Titov najmiliji film bio je američki: “Čovjek koji je ubio Liberty Valancea”, jasno s Johnom Wayneom u glavnoj ulozi, s Lee Marvinom kao Valanceom, uz još desetak vrhunskih asova, poput: Vere Miles, Jamesa Stewarta i drugih. Leka Konstantinović mi je potvrdio kako je istina da je Bata Živojinović bio prvi domaći glumac na Titovoj top-listi, možda i zato što mu je bez ustručavanja prepričavao viceve koji kruže o njemu u narodu. Ali ne stoji, tvrdi Leka, da je Živojinović - koji je u svojim filmovima pobio bezbroj partizanskih neprijatelja, daleko više od svih pravih boraca - bio s Titom “na ti”: - “Drugu predsjedniku se sa ti obraćao tek najuži krug najbližih suradnika, tako da je, primjerice, s proslavljenim generalima Kočom Popovićem i Pekom Dapčevićema razgovarao u drugome licu.”
“A kakvi su bili filmsku ukusi Jovanke Broz?”
“Za razliku od druga predsjednika, koji je preferirao ratne i kaubojske filmove s Divljega zapada, drugarica Jovanka je bila sklonija komedijama, ali je konačni izbor uvijek prepuštila suprugu. Njoj su najmilije bile Milena Dravić i Neda Arnerić, a od glumaca Boris Dvornik i Ljubiša Samardžić”, sjećao se operater Konstantinović.
Brzojavi redatelja
Razgovarao sam s mladom beogradskom dokumentaristicom Milom Turajlić koja je prije tri godine napravila izvrsnu pričo o jugoslavenskome filmu, a u kome je najviše prostora poklonila Titu kao dokazanome kinoljupcu. Godinama je prekopavala po dokumentima i došla do nepobitne spoznaje kako se Tito i te koliko miješao u domaću produkciju:
“Pronašla sam kopije scenarija koje su producenti slali Titu, a on je na njihovim marginama ispisivao svoje komentare i prosudbe. Zatim brzojavke režisera koji su ga odano izvještavali da su udarili prvu klapu, ili su pak završili snimanje filma u kome je spomen i o njemu. Bilo je udvaranja i iz inozemstva, recimo kultni Talijan Carlo Ponti mu je nudio filmove koje mu preporuča da ih pogleda, a poslao mu je i set fotografija dok ga je snimio sa savojom ženom Sophijom Loren kad uz Titovu asistenciju kuha na Vangi špagete. Koliko je bio opčinjen filmom Veljka Bulajića ‘Bitka na Neretvi’, uvjerila sam se kad sam došla do Titovih novogodišnjih čestitki koje je slao svjetskim državnicima sa snimkom srušenoga mosta čiji djelovi izviruju iz rijeke.” Tito se znao i naljutiti na pojedine odluke žirija na festivalu u Puli, a osobito je planuo kad je dodijeljena nagrada Aleksandru Petroviću za “Biće skoro propast sveta” koji mu se, kako je rekao kustos Muzeja istorije Jugoslavije Momo Cvijović, nije dopao.