TKO JE ZASLUŽIO NAGRADU

FILMSKI KRITIČAR JUTARNJEG NE SLAŽE SE S DODJELOM OSCARA Da, svi slave 'Parazita', ali Scorseseu je opet učinjena nepravda: 'Irac' je bolji film!

    AUTOR:
    • Nenad Polimac

  • OBJAVLJENO:
  • 15.02.2020. u 18:36

Robert De Niro, Al Pacino and Joe Pesci are digitally de-aged to star in Martin Scorsese’s new mob drama ‘The Irishman’.
The movie is an epic saga of organized crime in post-war America told through the eyes of World War II veteran Frank Sheeran, a hustler and hitman who worked alongside some of the most notorious figures of the 20th century. Spanning decades, the film chronicles one of the greatest unsolved mysteries in American history, the disappearance of legendary union boss Jimmy Hoffa, and offers a monumental journey through the hidden corridors of organized crime and connections to mainstream politics.
DeNiro stars as hitman Frank Sheeran, Pesci appears as Russell Bufalino while Pacino plays Hoffa.,
The highly anticipated film, which will be released in cinemas and on Netflix in November, also stars Harvey Keitel, Ray Romano, Bobby Cannavale, Anna Paquin, Stephen Graham, Stephanie Kurtzuba, Jack Huston, Kathrine Narducci and Jesse Plemons., Image: 473455606, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: IMP Features / IMP Features / Profimedia
IMP Features / IMP Features / Profimedia

Robert De Niro, Al Pacino i Joe Pesci

“Irac” je nevjerojatno dojmljiv film o ružnoj strani američkog sna, to efektniji što scene nasilja na ekranu promaknu u trenu

Tko je zapravo trebao dobiti Oscara, “Parazit” Korejca Bong Joon Hoa ili “Irac” Amerikanca Martina Scorseseja? Malotko spominje da je pobjeda prvog filma ustupak golemom azijskom tržištu, čije kompanije malo-pomalo zauzimaju Hollywood, a i spretni 50-godišnjak iz Južne Koreje, tamo nalazi sve više posla: prije je to pobjeda globalizma koji postaje sve tolerantniji prema stranim jezicima. No, nije to razlog zbog kojeg gajim izvjesni oprez prema “Parazitu”.

Smeta me što je to konceptualni film usmjeren na publiku sklonu jednostavno izloženim socijalnim temama. Sve se tu zasniva na opreci između bogatih i siromašnih, a izvjestan je problem i to što treba skoro punih sat vremena da započne pravi zaplet. Naime, siromašna obitelj dosjetila se kako će ući u prekrasnu vilu bogataša, samo se prije toga moraju zauzeti mjesta odgajateljice njihova nemirnog sinčića, vozača i domaćice. Naravno, pritom ne smiju otkriti da su u krvnom srodstvu jer bi ih domaćini, da znaju, sve potjerali.

Kad se priča razigra, možete u njoj uživati, osobito u obijesti siromaha koji su se izvukli iz svog bijednog stančića (podsjeća me to na Buňuelovu “Viridianu” u kojoj prosjaci prirede bakanalije na užas njihove dobrotvorke). Tu je i jedna krajnje nategnuta sekvenca pokolja u prekrasnom vrtu, a i zbivanjima u podrumu vile moglo bi se štošta prigovoriti, dok je završnica s poigravanjem između iluzije i zbilje sentimentalna, ali dobro pogođena. Možda će sve to biti ujednačenije kad Bong Joon Ho napravi šestodijelnu mini seriju prema “Parazitu”, koju upravo najavljuje, no neka je prvo realizira, a onda ćemo je ocjenjivati.

 

Bogata naracija

Scorsesejev “Irac” puno je slojevitije ostvarenje jer se poput svakog dobrog romana (ili serije) zasniva na bogatoj naraciji. Usput, redatelj je često bio nominiran za Oscara, jednom ga je čak dobio za glavni film, bilo je to za “Pokojne”, američku verziju puno boljeg hongkonškog originala “Pakleni poslovi”, ali su zato “Taksist”, “Razjareni bik” i “Dobri momci” ostali bez zasluženih priznanja. Baš kao i “Irac”. Film traje tri i pol sata, što je odbilo mnoge, kao i činjenica da je glavni junak tip koji je spreman ubiti bez oklijevanja, što ga čini prvoklasnim plaćenim ubojicom. Ne objašnjava se bogzna kako zašto je takav, likvidacijama se naučio dok je bio vojnik u Drugom svjetskom ratu, tamo je slušao zapovijedi i nije se puno pitao jesu li opravdane ili ne, a kad je taj završio, potražio je dodatni izvor prihoda u onome u čemu se pokazao dovoljno vješt.

Scorsesejeva je vrlina u tome što “Irac” nije morbidni horor, nego ozbiljna drama. Ima u njoj i ironije, pogotovo kad Frank Sheeran - kako se Irac zapravo zove - objašnjava obitelji da mora na posao, i to neposredno prije ponoći, i neka mu ne postavljaju suvišna pitanja. Nije on nikakav asocijalni monstrum; kad upozna gangstere u čije se društvo savršeno uklapa, jer njima treba netko tko zna pucati kad zatreba, očito je zadovoljan što je našao ljude s kojima ima puno zajedničkog. Izbjegnut je i klišej kriminalca kao pobožnog supruga koji shizofreno dijeli privatno od profesionalnog: čim mu se zalomi, Frank je spreman razvrgnuti svoj brak zbog druge žene iako nije patološki zavodnik. No, kako štošta radi nagonski, počevši od ubijanja, tako je i sa seksom. Svidi li mu se netko više od njegove dotadašnje supruge, nema druge nego zasnovati novu vezu.

 

Film postaje iznimno intrigantan kad Frank upozna Jimmyja Hoffu, šefa Teamstersa, udruge američkih vozača kamiona. Njih dvojica postaju prijatelji, Jimmy ga gura u hijerarhiji Teamstersa, ali i on sam baš nije moralni čistunac. Čim mu netko zasmeta, želi ga likvidirati, a Frank je najbolje oruđe da se to i napravi. Pritom njihova veza nije samo iz interesa, očito je da se dva muškarca jako dobro slažu i da bi u nekim drugim uvjetima bili biznismeni koji jedan drugome rade usluge bez ikakve veze s kriminalom. No, to je još jedna od dramskih finesa filma “Irac”, gangsteri predstavljaju svojevrsno naličje američke ekonomije i politike, a granice među njima teško je povući. Zanimljiva je epizoda kad tipovi kojima neprestano prijeti zatvor postanu politički aktivisti i zagovaraju izbor Johna F. Kennedyja jer su s njegovim ocem Josephom P. Kennedyjem uvijek bili u dobrim odnosima.

John, međutim, vrlo brzo iznevjeri njihovo povjerenje, jer je za ministra pravosuđa postavio svojeg brata Roberta, koji je započeo žestoku borbu protiv kriminala. Gangsteri su očekivali da će im John vratiti Kubu, gdje su ostvarivali golemi profit, i ukloniti Fidela Castra. Kriza u Zaljevu svinja možda je izbila upravo zbog toga, a nije nemoguće ni da je atentat na predsjednika Kennedyja naručen iz istih mračnih krugova. U svakom slučaju, kad je procurila vijest o tragediji u Dallasu, Hoffa ima znakovit komentar: “Hvala bogu, sad Robert više neće biti ministar pravosuđa. Bio sam u pravu kad sam donirao pola milijuna dolara u kampanju Richarda Nixona.”

Suptilan način

“Irac” pokazuje kako zapravo funkcionira Amerika, no na vrlo suptilan način. Recimo, Frankova kći Peggy uvijek pokazuje izvjestan oprez prema ocu, kao da sluti kakvim se on poslom bavi. Naprotiv, Jimmy je odmah osvaja svojim srdačnim nastupom i nije nimalo slučajno što joj postaje neka vrsta zamjenskog roditelja. Franku to baš nije pravo, kao da nije svjestan da je sam udaljio Peggy svojim distanciranim držanjem, ali ne dopušta da išta pokvari prijateljstvo njega i Jimmyja.

Sve do trenutka dok ne dobije narudžbu da smakne Hoffu, koji se previše osilio prema gangsterima koji su mu omogućili da izgradi svoje carstvo. To je ujedno i najimpresivniji dio filma, jer Frank nijednog trenutka ne pokazuje da nije u stanju nešto takvo izvršiti, jedino kadrovi i situacije postaju malo dulji, kao da upozoravaju da se događa nešto posebno. Samo ubojstvo izvedeno je u trenu, a Frank ne pokazuje žaljenje zbog njega ni kad se nalazi u staračkom domu i njegova karijera plaćenog ubojice odavno je završena. Zanimljivo, Peggy je jedina shvatila što se dogodilo, jer je od tada prekinula svaku komunikaciju s ocem.

“Irac” je nevjerojatno dojmljiv film o ružnoj strani američkog sna, to efektniji što scene nasilja na ekranu promaknu u trenu. Čitavo vrijeme bavimo se nečim naizgled neobaveznim - gangsterskim ritualima, pijankama u restoranima i obiteljskom svakodnevicom - a kad se dogodi nešto užasno, na gledateljevu je moralnom osjećaju hoće li ga nešto takvo zgranuti ili će ostati ravnodušan. Šteta je što je ta epska kronika ostala bez ijednog zasluženog priznanja (imala je čak deset nominacija za Oscara), no to nije prvi takav slučaj u povijesti kinematografije.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo