Naslovna junakinja norveškog filma “Thelma” studentica je iz ruralne provincije koja dolazi u grad na studij. Thelma (Eili Harboe) naizgled je povučena, no sasvim obična cura. Od vršnjaka se razlikuje jer ne pije i ne drogira se, jedina je među prijateljima religiozna, a u uvodu filma shvatimo da je posesivni roditelji brižljivo nadziru i prate svaki njen korak u gradu.
Jednog dana, Thelma navrati u fakultetsku biblioteku. Na sjedište do nje sjeda lijepa, egzotična kolegica (Kaya Wilkins) koja je s Thelmom uočljivo ljubazna. Istog časa, nebo se zamrači, počne divljati hičkokovski roj čavki, a Thelma doživi težak epileptički napad. U bolnici - međutim - slijedi novo iznenađenje. Liječnici Thelmi kažu kako - premda je imala napadaj - nije epileptičar, jer nema ni jedan uvriježeni simptom. Također, izvijeste je o tome da je kao dijete bila liječena, i uzimala jake psihijatrijske lijekove. Thelma shvati da o svojoj prošlosti, i o svojoj obitelji zna malo. Shvati - također - da tajnu od nje kriju njeni roditelji.
Film “Thelma” rad je norveškog režisera Joachima Triera, čovjeka kojeg hrvatska publika poznaje ponajprije preko festivala ZFF, koji je igrao Triereov film “Oslo, 31. kolovoza”. U hrvatskoj distribuciji igrao je također i Trierov jedini film na engleskom jeziku, ansambl drama “Glasniji od bombi” s Gabrielom Byrneom i Isabelle Huppert. Oba filma Triera su predstavljali kao urednog, ali pomalo bezličnog “arthouse” režisera. “Thelma” je film koji je nesumnjivo dimenzija više. To je daleko najbolji od Norvežaninovih filmova koje sam vidio, film koji kroči u zanimljiv međuprostor između konvencionalne drame i čistog horora.
Trierov film ima puno sastojaka koje ste već vidjeli. Osim Hitchcocka, ima tu motiva koji podsjećaju na “Leftovers”, a po osnovnoj pripovjednoj liniji “Thelma” je varijacija na De Palminu “Carrie”: i u ovom filmu, kći konzervativnih roditelja reagira na stegu time što otpušta svoje nadnaravna psihičke moći. Trierova “Thelma” lako je mogla završiti u jednom od dva moguća stereotipna smjera. Film se lako mogao izvrgnuti u komad liberalnog socrealizma u kojem heroina nadvladava konzervativnu stegu i realizira lezbijski seksualni identitet. Također, film se mogao izvrgnuti u horor tipa “Carrie” u kojem junakinja psihičkim moćima čupa semafore i lijeva vrutke krvi na zlu i okrutnu svjetinu.
Trier je zanimljivo izbjegao oba klišeja. Na pola filma, horor je zanimljivo obogatio detekcijom u trenutku kad Thelma počne istraživati obiteljsku povijest. Kad preko vješto pozicionirane retrospekcije shvatimo stvarnu prirodnu Thelminih moći, film dobije posve neočekivanu dimenziju. Od tog trenutka, stvarni su nosilac drame Thelmini roditelji. Shvatite da par hladnih, konzervativnih tlačitelja kojih ste se do tada užasavali nosi puno kompleksniju dramu.
Dvoje uskogrudnih, seoskih konzervativaca našli su se pred krajnjom kušnjom vlastitog milosrđa: odgajaju curu koja sije uništenje, koju ne mogu kontrolirati, i od koje doslovno strepe.
“Thelma” ima stanovitih slabosti. Sam finale nije tako efektan kako bi briljantan drugi čin sugerirao, a povremeno vas u filmu zagrebe i jeftina CGI vizualizacija fantastičnog. Bez obzira na te slabosti, “Thelma” je jako dobar film koji jednako može zanimati i nišnu hororsku publiku, ali i one koji vole skandinavski art-film.