Hrvatski audiovizualni centar (HAVC) objavio je kojim će filmskim i scenarističkim projektima dodijeliti sredstva, rezultate natječaja za proizvodnju, razvoj i manjinske koprodukcije u 2019. te programe međunarodne suradnje za ovu godinu.
U kategoriji dugometražnih filmova novac će dobiti “Svemu dođe kraj” (scenarij Ante Tomić i Rajko Grlić, režija Rajko Grlić), “Zatvoreno za javnost” (scenarij Vanja Juranić, Elma Tataragić, režija Vanja Juranić) te “Proslava”, ekranizacija istoimenog romana Damira Karakaša za koji je scenarij napravila Jelena Paljan, a režirat će ga Bruno Anković.
Važna politička priča
Ante Tomić i Grlić primili su se Krležina romana “Na rubu pameti” koji ponešto nelagodno i upozoravajuće korespondira s današnjim vremenom. “Počeli smo to adaptirati, stavili ga u današnje doba, čini se da je jako aktualan, ta priča o odvjetniku koji se u srednjim godinama pobuni protiv vlastita života, svojeg poslodavca, sve mu se u tom njegovu životu učini lažnim i pokvarenim, usudi se kazati da je njegov poslodavac ubojica i u tom trenutku se njegov život sruši”, u jednoj rečenici sažima Tomić. Krležinu temu dijelom su preslikali u sadašnjost.
“Međutim, dosta smo se udaljili od izvornika, tako da je to zapravo samo ostalo po motivima Krležina romana. Mislim da je to danas važna politička priča, ta priča koju je Krleža ispričao 30-ih godina prošlog stoljeća. Mi se, pak, bavimo kontroverznim tvrtkama, bogatim ljudima koji su naizgled stupovi društva, a zapravo besprizorni kriminalci.”
U romanu “Proslava” velik dio se događa u introspekciji, u razmišljanjima i sjećanjima glavnog junaka, a Karakaš prati vremenski period između dva svjetska rata, među ostalim i uspostavljanje NDH. Jelena Paljan objašnjava kako je tu priču koja se ponajviše događa u glavi Karakaševa glavnog lika razvila u scenarističkoj formi:
“Jedan od većih izazova bilo je zadržavanje originalne strukture, a da pritom izbjegnem literarne postupke kao što su unutarnji monolog i prisjećanja te opisivanje junakovih misli i osjećaja, s pomoću kojih se četiri odijeljene epizode u romanu povezuju u cjelinu. Unutar svake epizode trebalo je konstruirati dramsku napetost, što sam pokušala riješiti promjenama u radnji, obogaćivanjem konteksta likova, raspisivanjem dijaloških scena, uvođenjem novih likova i motiva.
Primjerice, lik Mijine sestre, koji se u romanu tek spominje, u scenariju oživljava u dvije epizode; nožić koji u romanu Mijo upotrijebi u jednoj epizodi, u scenariju povezuje sve četiri. Bilo mi je izuzetno stalo da strukturno i sadržajno scenarij poput romana daje prošlosti značaj potencijalno budućeg, a budućnosti neizmjenjivost prošlosti, pritom pronalazi nadu svjedočeći o čovjeku koji uspijeva izdržati vlastiti život.”
Novac za razvoj scenarija dodijeljen je projektu filma “Divlje guske”, koji prema svojem istoimenom romanu radi Julijana Adamović. Bila je, kaže, prilično iznenađena kad joj je redatelj Branko Ištvančić predložio suradnju na projektu. Zatekla ju je ideja da se od naizgled nefilmična romana kao što su “Divlje guske” snimi film.
“Sve mi se činilo prilično nemogućim”, kaže. “Kako gledatelju ispričati priču, a pritom sačuvati iluziju koju čitatelj ima gotovo do samog kraja i koja je, u neku ruku, temelj i poanta romana? A onda mi je palo na pamet pokušati malu zabludu čitatelja pretvoriti u veliku zabludu gledatelja. Na koji način, ne mogu vam reći, jer zaista bi mi bilo drago da projekt uspijemo realizirati do kraja, pa da ne pokvarim potencijalni film godinama unaprijed.”
Djetinje traume
“Držat ćemo se predloška, ali neke će se stvari ‘odigrati’ drugačije, što ni malo neće promijeniti samu priču ‘Divljih guski’”, kaže Adamović.
Roman pripovijeda o djetinjstvu, fokusira se na traumatično vrijeme u životu dviju djevojčica; govori o potrebi za pripadanjem i ljubavlju, strahu od napuštanja koji je posljedica ranijih gubitaka, prvenstveno rane separacije od majke. “Divlje guske” događaju se u nepoznatom nam panonskom selu 1970-ih. “No, u filmu - kao ni u romanu - nećemo ostati samo na osobnom i obiteljskom, nego ćemo pokušati što autentičnije dočarati odnose u mikrozajednici, ali i društvu tog vremena.
Bit će tu crno-bijelih televizora sa stabilizatorima, gusaka i prašnjavih cesta, ratnih pobjednika i gubitnika, gastarbajtera i ‘dotepenaca’, tuge i smijeha”, najavljuje Julijana Adamović te kaže da je rad na scenariju jako veseli, ali u isti čas preplavljuje i velikom tjeskobom: “Nemam iskustva, a nisam od onih samouvjerenih tipova koje bi prolazak na natječaju HAVC-a uljuljkao u vjerovanje da, ako su napisali dobar predložak, mogu onda i cijeli scenarij. Zato ću u nastavku raditi s koscenaristom, a po svemu sudeći to će biti Petar Bujas. S redateljem smo dogovorili i prvi ‘team bilding’, i to u autentičnom ozračju: namjeravamo provesti par dana na sjeveru Bačke, u Tavankutu.”
Monika Herceg radit će dugometražni dokumentarni film naslovljen “Brdo” kojem je i scenaristica i redateljica, a nastaje prema njezinoj zbirci poezije “Početne koordinate”. Raspisuje scenarij poetskog dokumentarca radeći prikaz života na selu.
Zbirka “Početne koordinate” duboko je utkana u autoričino odrastanje na selu, puno je tu momenata seoskog života, gotovo cikličkih rituala, od branja šljiva za rakiju i pekmez do stalnog odnosa sa zemljom, štihanja, kopanja, povezanosti s tlom.
“Koordinate” imaju cikličnost godišnjih doba. “To mi se čini kao dobar okvir da prebacim tu poetiku, pokažem stvarnost, kako danas izgleda život na selu. Puno ljudi po selima oko Gline živi bez struje, kad stave dvije hrenovke u varivo to im je jedini komad mesa u tjedan dana jer na selu je sve manje stoke, više nije isplativo držati stoku, i to je jedan od paradoksa, puno je toga danas na selu... nekako pogrešno. Nekad je taj ciklus izmjene godišnjih doba imao smisla. Imao si svoju stoku, zemlju, danas se to gubi.”
Život majke
Stalo joj je pokazati da selo umire, ali i ispričati ono što, koliko da bilo možda samorazumljivo, danas više mnogima i nije poznato - priču o tome u koliko teškim uvjetima većina onih na selu žive preživljavaju. “Jer mi kad se zatvorimo u svoj gradski stan, lako zaboravimo koliko osnovnih stvari nedostaje tim ljudima. Htjela bih kroz četiri godišnja doba prikazati život moje mame. Recimo, to da bere kestenje dok ih je god po šumi, pokazati te ljude koje sreće u šumi, cijeli taj kraj da bi preživio bere kestenje za dvije kune po kilogramu.
Mama je znala sretati u šumi čitave romske obitelji, obitelji s bebama. Ljeti ovdje dođe čovjek koji je davno otkupio šljive po selu pa zaposli ovdašnje ljude, ali i one iz okolnih sela da za neku smiješnu nadnicu beru šljive. Plaća im studentsku satnicu, a beru šljive po 10, 14 sati dnevno. To vam je isto - Hrvatska.”
Naslov filma je “Brdo”, po brdu na kojem se nalazi zaselak Bjelovac, tamo odakle je Monika Herceg i gdje su njezini, 15 kilometara udaljeni su od Petrinje.
Igor Mirković radi “Sliku za povijest”, dugometražni dokumentarac koji je počeo snimati 2006. sa Silvestrom Kolbasom.
Govori o Šimi Strikomanu i njegovu projektu milenijske fotografije. “Međutim, u našem fokusu su zapravo svi ti ljudi koji kao sitne točkice poziraju na njegovim fotografijama, s krajnjim nastojanjem da u jednom vedrom filmu ponudimo sliku - kakvi smo bili, kako smo živjeli, u kakvim vremenima. Kako je naš film prepun fotografiranja i fotografija, pratimo mijene koje se tu događaju, od davnih obiteljskih fotografija koje su nam ostavili djedovi i bake do punih mobitela koje imaju naša djeca. Zbog toga što fotografije više nikada neće biti kakve su bile, volimo reći da je ovo posljednji film o analognoj generaciji.”