“Ja sam, što se ljudi tiče, pomalo vuk samotnjak, volim sam lutati, sam šetati, biti kod kuće, i inače radim od kuće, pa mi ovo ne pada tako strašno. Čitam puno. Vesele me knjige”, govori o danima koje provodi u izolaciji pisac Damir Karakaš.
“I za normalna stanja ja bih kući čitao po deset sati dnevno, bio doma”, kaže. “Meni se nije previše promijenilo. Niti ja imam puno ljudi s kojima se družim, pa da mi je život odjednom puno siromašniji. Teže je supruzi, sad radi od kuće pa se sudaramo po stanu. Tu su i djeca, škola koju gledaju na televiziji, zadaci preko mailova…”
Prostor za vježbanje
Mlađoj je kćeri šest, starijoj osam, ona najstarija odrasla je, ne živi s ocem. “S njom se čujem telefonom, ali nismo se vidjeli otkad je izolacija. Nedostaje mi.” Za mlađe kaže: “Curice nisu nervozne, igraju se, vrlo su maštovite, crtaju, vole čitati, vole glazbu… Uvijek smisle zabavu.”
Ovih dana mu je, priča, malo prostora za vježbanje, u stanu se ne može razmahati. “Dugačak sam. Ne moš’ ti kući ni vježbati, kad je normalno, vježbam u šumi. Djeca vježbaju pred televizorom, jer imaju tjelovježbu, u toj tv školi. Mislim da će ova izolacija najteže pasti onim ljudima koji su svakodnevno glavinjali po šoping centrima, pa sad ne znaju što bi sami sa sobom, nego i dalje gledaju u mobitele iz kojih nas mediji, ili da ih radije nazovem lovci na klikove, bombardiraju paničnim vijestima, jer sve je biznis, sve je lova.
Kad smo već kod medija, možda ovo bude i prekretnica da kažemo dosta idiotizmu po medijima, vratimo kulturu u novine, etiku u novinarstvo, počnimo čitati knjige, prestanimo trošiti vrijeme i novac na gluposti. Inače, dane provodim rekao bih radno, nešto malo pišem, ali uglavnom čitam, imam dobru biblioteku, čitao sam zadnjih dana ponovno Nabokova, Dostojevskog, Hamsuna, pročitao dnevnik Tarkovskog. Nije tako loše, ne smijemo biti razmaženi, sjetimo se samo izbjeglica, kako je njima, sjetimo se ljudi koji su u potresu izgubili svoje domove ili onih koji su izgubili poslove.”
Šetnja šumom
Malo što Karakašu nedostaje u izolaciji. Ipak, kaže: “Fali mi šetnja šumom, gotovo svakodnevno šetam šumom, to mi obnavlja energiju. Danas ćemo, nakon gotovo tri tjedna, djecu konačno izvesti na zrak. Ne idemo ovih dana jer s kćerima šećem po maksimirskim uskim stazama, a puno je ljudi koji ne drže fizičku distancu.”
Stanuje blizu Maksimira. “Ipak je Maksimir za naše zagrebačke prilike prava šuma. Tamo gotovo da znam svako drvo, nema drveta u Maksimiru s kojim nisam porazgovarao. Kad s kćerkama idem u Maksimir, ne nosim mobitel sa sobom. Gledam puno roditelja koji su stalno po tim mobitelima. Nije to dobro. Ja mojima u Maksimiru gradim brodove, treba mi samo nožić da napravim jedrenjak, lukove, strijele.”
Nedavno su trebali ITD-u krenuti raditi predstavu po njegovoj drami “Avijatičar” koju će na pozornicu staviti redateljica Tamara Damjanović. “Sve je bilo spremno. Čekam da ovo prođe pa da nastavimo. I ta je priča neka vrsta kataklizme, možda malo distopijska, glavni lik nosi gas masku. Baš mi je redateljica Tamara Damjanović rekla da je na tavanu našla gas masku, i evo ti – koronavirusa.”
Već dugo radi na romanu “Okretište”, godinama. O njemu će kratko: “Radi se o jednom strašnom događaju u mom životu. Kad bih znao što se dogodilo, napisao bih esej, a kako ne znam, odlučio sam napisati roman.”