U posljednjih nekoliko godina, Greta Gerwig se pretvorila u jednu od najzanimljivijih figura novijeg američkog filma.
Ova plavokosa glumica zbunjeno-sanjivog izgleda pojavila se na ekranu koncem prošlog desetljeća u filmovima tzv. mumblecore pokreta, skupine mladih filmaša koji su snimali jeftine, hiperrealističke filmove o mladim, dezorijentiranim i nesigurnim likovima. Tom pokretu Gerwig je s vremenom postala svojevrsno zaštitno lice. Istodobno, Gerwig je počela i pisati. Nanizala je desetak realiziranih scenarija među kojima iskače komedija “Frances Ha” Noaha Baumbacha - za mene, jedan od najljepših američkih filmova u ovoj dekadi.
Nakon scenarističkih pokušaja, Gerwig se na koncu latila i režije - i to, bogme, uspješno. Njen redateljski prvijenac “Bubamara” (Lady Bird) izvrgnuo se u najugodnije iznenađenje ove sezone. Mali, jeftini film na temu odrastanja u američkoj provinciji 80-ih pretvorio se u kino-hit iz potaje, priskrbio odlične kritike, te nominacije za pet Oscara, uključujući one najvažnije - za najbolji film, scenarij i režiju. Gerwig - glumica bez formalnog redateljskog zanata - postala je tako tek peta žena u povijesti nominirana za Oscara za režiju.
“Lady Bird” se zbiva početkom 80-ih u Sacramentu, gradu u zaleđu Kalifornije. Junakinja filma Christine “Bubamara” maturantica je stroge katoličke gimnazije koja sanjari o sveučilištu i bijegu na Istočnu obalu. Christinine fantazije, međutim, suočavaju se sa zaprekama. Ocjene joj nisu bajne. U striktnoj školi ima reputaciju bezbožne buntovnice. Dok su drugi učenici listom djeca bogataša, Christinini ne žive bajno: otac joj je depresivan i ne uspijeva zadržati posao, a mater izdržava kućanstvo tako da radi kao bolničarka u dvije smjene. Sve to vrijeme, “Bubamara” prolazi i kroz tipične srednjoškolske krize: zaljubljivanja i odljubljivanja, ženski mobing, pripreme za maturu, borba za stipendije.
Gerwig u filmu daje živahan i slojevit prikaz američke kulture u raskoraku između konzervativnog i liberalnog. To jesu Reaganove 80-e, no to je ipak Kalifornija. To jest Kalifornija, no na ona “prava”, nego konzervativni grad u zaleđu. I obitelj, i škola, pa i sama junakinja kao da žive u dva usporedna svijeta, onom školske mise i uniformi, te onom privilegirane, razuzdane omladine.
Najbolji dio Gerwiginog filma je odnos glavne junakinje (Saoirse Ronan), te njene matere (Laurie Metcalf), a sam lik majke srce je i najnezaboravniji dio filma. Majka je premorena radom, jetka i skeptična, lakomislena joj kćer neopisivo diže živce, no iza tog odnosa uzajamne iritacije krije se dublja, tinjajuća privrženost. Od prve scene kad se mater i kćer voze autom, pa do finala, Gerwig sjajno razvija taj odnos, a Ronan i (pogotovo) Metcalf su sjajne.
“Lady Bird” je film koji vam može ostavljati dojam da ste takvo što već vidjeli. Od “Američkih grafita” do “Boyhood” desetine su filmova snimljene o američkim gimnazijama, odrastanju u provinciji i mušičavim roditeljima. Gerwig film gradi iz liste motiva koji su filmski uvelike trošeni. No, u tom izlizanom prostoru ona je našla svoj vlastiti glas i snimila film fine, suptilne autentičnosti o ljudima u koje potpuno povjerujete. Od svih filmova nominiranih ove godine za Oscara, “Lady Bird” je možda najmanje originalan. No, to je i jedini film među njima koji je gotovo pa bez mane.