Rijedak je slučaj da adaptacije književnih klasika u razmjerno kratkom razdoblju u tolikoj mjeri zaintrigiraju filmske producente. “Male žene” Louise May Alcott iz 1868., neka vrsta američke školske lektire, imale su toliko filmskih i televizijskih ekranizacija da ih je teško i pobrojati, no pustimo one stare. Gledatelji mlađe srednje generacije zasigurno još dobro pamte film iz 1994., izrazito ženski jer ga je režirala Australka Gillian Armstrong, a scenarij je napisala holivudska profesionalka Robin Swicord.
Još važnije, angažirali su puno mladih glumica koje su se tek probile ili im karijera još nije bila u punom zamahu, od Winone Ryder i Samanthe Mathis do Claire Danes i Kristen Dunst, a prvu pravu odraslu ulogu odigrao je Christian Bale, otkriće Stevena Spielberga iz “Carstva sunca”.
Što je nova imala ponuditi Greta Gerwig, glumica koja se tek nedavno predstavila kao redateljica? Njezin prvijenac “Lady Bird” ne baš zasluženo pobrao je nominacije za Oscara za najbolju režiju i scenarij, no bio je to niskobudžetni rad (10 milijuna dolara), dok su “Male žene” s budžetom od 40 milijuna pokazale da je Gerwigica u Hollywoodu osoba od povjerenja. Najprije je radikalno pretumbala knjigu, radnja počinje u drugoj polovici šezdesetih 19. stoljeća, otprilike kad je Louise May Alcott počela koncipirati “Male žene”, a zatim se vraćamo unatrag, u 1861., kad je izbio građanski rat i otac djevojaka (i djevojčica) regrutiran je u vojsku.
Otad neprestano skakućemo između ta dva razdoblja, ponekad nam nije baš lako jer je teško ustanoviti kad se što zbiva, a i neki važni motivi romana (poput poštanskog sandučića u kojem glavna junakinja izmjenjuje pisma sa svojom simpatijom) plasirani su uzgredno, kao da ih svi znamo napamet. U tom pogledu ranija verzija Gillian Armstrong puno je preglednija.
Drugo, Gerwigica je istaknuta figura ženskog pokreta i kao takva zadojila je dijaloge feminističkim nabojem. Jo March (redateljičina omiljena glumica Saoirse Ronan) bjesni jer se mora držati muških pravila dok piše knjigu (junakinja se mora obavezno udati u finalu), a njezina sestra Amy (Florence Pugh) shvaća da će se - ukoliko se ustanovi da nema talenta za slikanje - morati bogato udati.
Machizam je nešto što obje preziru (istina, Amy nema ništa protiv koketiranja), dok starija Meg (Emma Watson) s tim nema problema, zna da se želi udati za muškarca kojeg voli, pa bez obzira što je siromašan, i zasnovati obitelj. Treće, cure izgledaju - bar kad su kod kuće - kao da su ponikle iz “grunge” razdoblja: na soundtracku bi vjerojatno tu i tamo odjeknuli “Nirvana” i “Pearl Jam” da taj štos već nije iskoristila Sofia Coppola u “Mariji Antoaneti”.
Sav taj luckasti kolaž dosta dobro funkcionira, jer je Gerwigica unijela silnu energiju u spoj modernog i klasičnog, osobito zahvalnu suradnicu imala je u kostimografkinji Jacqueline Durran, pa se film gleda s uživanjem čak i ukoliko nas nešto u njemu zasmeta.
Naposljetku, je li Greta Gerwig zaslužila nominaciju za Oscara o čemu se ovih dana navijački raspravlja?
Bojim se da ne, muškarci su ove godine u toj kategoriji bili naprosto superiorniji.