Velika se politička bura digla oko izgradnje zida od Amerike prema Meksiku, duž Rio Grandea: njega je u svojoj predizbornoj kampanji obećao predsjednički kandidat Donald Trump, poslije je to i potvrdio kada je ušao u Bijelu kuću, stvarajući atmosferu zebnje i nepovjerenja između dviju država. Neće to biti impozantan zid, blijeda sjena Kineskog i Berlinskog zida, ali će cijena gradnje biti paprena - 10 milijardi dolara. Zid je navodno nužan da se spriječi ilegalna emigracija Meksikanaca u zemlju blagostanja. Istina, ona je jenjala posljednjih godina, administracija Baracka Obame ne tako davno vratila je natrag 435 tisuća useljenika bez “zelene karte” i vize (barem polovica od njih imali su kriminalni dosje), no Trump grmi da 11 milijuna neregistriranih doseljenika oduzima posao pravim Amerikancima i unosi smutnju gdje god im se za to pruži prilika pa će jedna od njegovih najvažnijih političkih zasluga biti raščišćavanje tog kaosa. Neće to biti jednostavno, na pitanje tko će platiti gradnju zida Trump lakonski odgovara da će to napraviti meksička država, u obliku poreza ili već nekako. Meksički predsjednik Enrique Peňa Neto za to ne želi ni čuti, a bivši predsjednici Calderon i Fox natječu se u uvredama prema Trumpu, potonji ga čak uspoređuje s Hitlerom. Javio se i papa Franjo, on smatra da onaj tko gradi zidove između dojučerašnjih susjeda nije pravi kršćanin, na što mu je Trump uzvratio da Katolička crkva onda nije trebala graditi zid oko Vatikana.
Poput slona
I u Americi Trumpa uspoređuju s Hitlerom, smatraju da unutarnju i vanjsku politiku vodi poput slona koji se iznenada našao u staklarskoj radnji, a dobri poznavatelji književnosti upozorili su na roman Sinclaira Lewisa “To se ne može dogoditi ovdje” iz 1935., u kojem veliki pisac zamišlja situaciju u kojoj bi političar totalitarističkih nagnuća postao predsjednik i pretvorio zemlju u veliki koncentracijski logor. Neki njegovi govori frapantno podsjećaju na Trumpove: Lewis je očito bio veliki vizionar kad je stoljeće ranije mogao naslutiti buduća politička zbivanja. Knjiga je adaptirana u kazališni komad koji se i danas izvodi, 1936. namjeravao ju je ekranizirati MGM po scenariju prestižnog Sidneyja Howarda (poslije se potpisao na “Zameo ih vjetar”), ali je tema ocijenjena kao suviše provokativna, čak ni udruženje američkih rabina nije podržalo projekt jer nije htjelo da se nigdje spominje progon Židova (čega je u knjizi i filmskom scenariju bilo dosta) pa je film storniran na veliko zadovoljstvo Goebbelsova propagandnog ustroja koji je prijetio da će bojkotirati sve MGM-ove proizvode u Njemačkoj ako tako nešto bude snimljeno.
Nije problem samo u Trumpovu Meksičkom zidu, politička situacija danas je uzburkanija nego ikad prije, čemu ne pridonosi samo Amerika, nego i Putinova Rusija, a povremeno Iran, Sjeverna Koreja i Kina. Europska unija nakon izlaska Velike Britanije pred najvećom je krizom dosad pa nema važnog dijela Zemljine kugle (osim Australije) koji nije u previranjima. Iskusni Mihail Gorbačov, tvorac “perestrojke”, vjerojatno ne pretjeruje kad tvrdi da, ako razum ne prevlada, sve bi to moglo dovesti do novog svjetskog rata, nakon kojega više nećemo moći prepoznati vlastite domove.
Film se svime time osobito ne bavi, ali je zato televizija - koju ionako gleda puno veća populacija - promptno reagirala, i to mnogo prije nego što su politička trvenja ozbiljnije započela. Početkom prošle godine britanski Sky Arts i američki Netflix uvrstili su u svoju ponudu norvešku seriju “Okupirani”, čije je prve epizode napisao skandinavski majstor bestselera Jo Nesbø davne 2008., no kako je u pitanju bila skupa produkcija, za koju nije bilo lako naći financijere, premijeru je imala tek krajem 2015. godine.
Opustošena Norveška
Zahvaljujući međunarodnim “streaming” uslugama postala je svjetski hit, a gledalo je se dobrim dijelom i stoga jer je vrlo sugestivno objašnjavala što bi se vrlo brzo moglo dogoditi i tu pokraj nas. Radnja se odigrava u bliskoj budućnosti, Amerika se povukla iz NATO-a i prepustila Europu da se snalazi kako umije, a situacija se zakomplicirala kada je uragan, izazvan klimatskim promjenama, opustošio Norvešku i doveo na vlast stranku Zelenih: njezin je politički program odustati od crpljenja nafte i prijeći na torij proizveden nuklearnim putem, što je užasnulo Europsku uniju, suočenu s energetskom krizom. Potonja nagovori Rusku federaciju da nešto poduzme, oružani sukob Skandinavaca i moćnog susjeda ne dolazi u obzir, pa je mirna okupacija Norveške najjednostavnije rješenje. Prvi potez je otmica njihova premijera koji pod prijetnjom likvidacije civila mora pustiti u zemlju ruske stručnjake kako bi obnovili proizvodnju plina i nafte. Kako se živi u takvim uvjetima? Ako ste prosječan građanin, nema velikih promjena, ulicama ne paradiraju ruski vojnici, sve se obavlja preko ministarstva vanjskih poslova, međutim, malo pomalo ruska prisutnost je sve izraženija, što iritira nacionalno ponosne Norvežane. Javlja se pokret otpora, organiziraju se atentati na uljeze, a norveški premijer i ruska veleposlanica na sto su muka kako održati delikatni politički balans. “Okupirani” su vrlo izgledan scenarij bliske budućnosti, ako ne bude sravnjivanja svijeta s atomskim i hidrogenskim bombama, puno je vjerojatnije da će politička stvarnost biti ovakva.
Na kraju prve sezone premijer je shvatio da taktiziranja s Rusima ne vode ničemu i pristupio pokretu otpora: što će biti dalje, znat ćemo uskoro, kada Norvežani počnu emitirati drugu sezonu.
Pobjeda pilota
Prva sezona ocijenjena je kao odlična, jedan od njezinih tvoraca i redatelja Erik Skjolbjaerg ima u filmografiji zapaženi triler “Nesanica”, koji je poslije u Hollywoodu prepravio Christopher Nolan s Alom Pacinom, Robinom Williamsom i Hillary Swank u glavnim ulogama, no jedino je protestirao ruski veleposlanik, koji je smatrao diverzijom da se tako nešto emitira za sedamdesetu godišnjicu oslobođenja Europe od fašizma, kada je Crvena armija dala ne mali doprinos porazu Hitlerovih vojnih snaga.
“Okupirani” su se bavili budućnošću Europe, a američka televizija ponudila je nešto sasvim drugo. Amazon Studios, Scott Free Productions Ridleyja Scotta i još nekolicina kompanija napravili su ekranizaciju kultnog romana Philipa K. Dicka “Čovjek u visokom dvorcu” iz 1962. Pisac je inače poznatiji po znanstvenoj fantastici, po njegovim predlošcima snimljeni su “Blade Runner” i “Total Recall”, međutim, ovo je poprilično intrigantna politička fikcija koja je - bez obzira što se odigrava početkom šezdesetih prošlog stoljeća - itekako relevantna za današnje doba. Naime, premisa je knjige da 2. svjetski rat nije završen pobjedom saveznika, oni su izgubili, a trijumfirale su sile osovine koje su podijelile Ameriku: na istoku je osnovan Veliki nacistički Reich, marionetska država pod kontrolom Hitlerove Njemačke, a na Zapadu Japanske pacifičke države, koje pak kontrolira vlada zemlje izlazećeg sunca. U sredini je neutralna zona kojom se kreću i jedni i drugi, ali i američki pokret otpora aktivan u borbi kako protiv nacista tako i Japanaca. Dickova je knjiga kasnije imala razne varijacije, najviše je utjecala na bestseler “Fatherland” Roberta Harrisa iz 1992., koji je čak i ekraniziran u televizijskoj produkciji, dok se “Zavjera protiv Amerike” renomiranog Philipa Rotha (2004.) više bavila problemom antisemitizma, što bi se dogodilo da je 1940. Franklina Delanoea Roosevelta na izborima za predsjednika pobijedio legendarni pilot Charles Lindbergh, veliki simpatizer Trećeg Reicha?
Pokret otpora
Ipak, “Čovjek u visokom dvorcu” temeljni je roman američke političke fikcije, koji je za televiziju poprilično slobodno preradio Frank Spotnitz, kasnije zaslužan i za RAI-jeve “Medicije: Gospodare Firence” u režiji našeg Sergia Mimice-Gezzana. U seriji se radnja odigrava s oba kraja Amerike, u središtu su Juliana Crain (Alexa Davalos), mlada žena iz San Francisca koja putuje u Neutralnu zonu kako bi isporučila dragocjenu rolu filma za pokret otpora: zbog njega je stradala njezina polusestra i da nije toga, Juliana se nikad ne bi angažirala. Što je na filmu? Žurnal koji pokazuje da su saveznici pobijedili u 2. svjetskom ratu. Iz New Yorka se pak u Neutralnu zonu zaputio Joe Blake (Luke Kleintank), on je navodno pripadnik pokreta otpora, no zapravo radi za naciste, a u kamionu ima skriven vrlo sličan film, također zabilješku alternativne povijesti. Kad upozna Julianu, ispada da Joe baš i nije tako gorljiv nacist, a i ona ga spašava u situacijama u kojima bi ga pravovjerni Amerikanci pogubili, tako da nitko od njih nema čvrstih političkih opredjeljenja.
Najzanimljiviji likovi u seriji su navodni negativci, pogotovo visoki časnik SS-a John Smith (igra ga Britanac Rufus Sewell, najrenomiranije glumačko ime u seriji), on se borio u ratu na strani Amerikanaca, a kada su saveznici pobijeđeni, promijenio je uvjerenja. Sada tvrdo zastupa sve što mu je nekad bilo strano, ali se sudbina s njim okrutno poigra kad dozna da njegov sin ljubimac ima neizlječivu bolest: po nacističkim zakonima morao bi na njemu primijeniti eutanaziju, ali to mu ne pada na pamet.
Na japanskoj strani najintrigantniji lik je ministar trgovine Nobusuke Tagomi (također poznati američki glumac japanskog podrijetla Cary-Hiroyki Tagawa), on bi radije pomagao Amerikancima nego ih strijeljao, a njemu su jedinom dostupni bljeskovi onostranog: dok u San Franciscu sjedi u parku na klupi, u trenu se okoliš pretvori u alternativnu realnost u kojoj su Amerikanci gospodari svoje domovine, posvuda su reklame njihovih kompanija, a čak se i Tagomijeva obitelj amerikanizirala. Nije to nikakva izmišljotina autora serije, tako je Philip K. Dick spajao političku fikciju i znanstvenu fantastiku, a Spotnitz je to vrlo spretno uklopio u radnju.
U seriji su najzanimljivija multikulturalna prelamanja. Japanci u pacifičkim državama fascinirani su američkom kulturom i skupo bi platili suvenire iz 19. stoljeća, dok Amerikanci uče japanske borilačke vještine i zapošljavaju se u njihovim kompanijama. U velikom Reichu također dolazi do neobične osmoze političkih i društvenih utjecaja, američki nacisti još su tvrdokorniji od njemačkih, a borba za vlast tjera ih na neočekivane poteze. Sukob s Japancima je naizgled neizbježan, i jedni i drugi bi htjeli Ameriku samo za sebe i na taj način postati dominantna svjetska sila: posebno su zanimljive scene u Berlinu, koji je predstavljen kao u “Metropolisu” Fritza Langa, metropola budućnosti s idejama za unaprjeđivanje Europe ne samo novim pogonskim gorivima, nego i izgradnjom brana i novih industrijskih pogona.
Dramatični obrati
Upravo taj futurizam čini seriju iznimno aktualnom. Što ako se nešto od toga i ostvari? Publika u njoj uživa zbog pustolovne fabule, dramatičnih obrata i spretno profiliranih likova, no teško je ne oteti se dojmu da se ispod površine krije i posebna, alternativna priča. Nema to puno veze s Donaldom Trumpom, međutim, ako se svjetske sile uistinu jednom zarate, mogli bismo se naći u svijetu koji jako podsjeća na onaj iz “Čovjeka u visokom dvorcu”. Serija je najgledaniji Amazonov program, krajem prošle godine stigla je i druga sezona koja je završila privremenim primirjem Trećeg Reicha i japanskog carstva, a upravo je naručena i treća sezona. Ovo je zlatno doba političkih fikcija, a “Okupirani” i “Čovjek u visokom dvorcu” tek su neki od dokaza za to.