Ne bi vam bilo na odmet pogledati dva ranija filma iz franšize “Nemoguća misija” prije no što se prepustite “Raspadu sistema”. Jedan od njih je svakako sjajni “Protokol duh” u režiji Brada Birda u kojem će vas najprije zavarati da je Julia (Michelle Monaghan), supruga glavnog junaka Ethana Hunta (naravno, Tom Cruise), stradala na ljetovanju u Hrvatskoj, da bi nas poslije u to razuvjerili. Drugi je “Odmetnuti”, prethodnik “Raspadu sistema”, u kojem ćete nešto više doznati o Solomonu Laneu (Sean Harris): on je i ovdje jedan od super zlikovaca, ali neće vam baš biti jasno tko je i odakle dolazi, osim da je u stanju ugroziti sudbinu svijeta, čak i kad je okovan lisicama. Solomon je, naime, kako ćete shvatiti, vođa Sindikata, zločinačke organizacije koju je Hunt uspio raskrinkati, a njezin šef je završio na robiji. Dakako, samo privremeno, jer i u “Raspadu sistema” ima važnu ulogu, samo što se Sindikat u međuvremenu preobrazio u terorističku skupinu Apostoli.
Nije da vam je to neophodno, u ovakvom blockbusteru nakrcanom akcijom ne mora vam baš svaki detalj biti jasan, pogotovo ne u spektaklu koji nazivaju vrhuncem franšize i možda najuzbudljivijim filmom svih vremena. Je li to točno? Ovisi kakva je vaša rang lista izdanja “Nemoguće misije”. Na mojoj prva tri mjesta dijele izvorni film u režiji Briana De Palme (nije tako dinamičan, ali je slojevit i krcat vizualno inventivnim prizorima), zatim nastavak koji je potpisao kineski velemajstor John Woo, pravi meta-akcijski film, i svakako “Protokol duh”, koji obiluje najspektakularnijim scenama (probijanje automobilom kroz tri nebodera). “Raspad sistema” je odmah uz njih, što nije mala stvar, pogotovo što se doima kao popravni ispit.
Christopher McQuarrie (Oscar za scenarij “Privedite osumnjičene”) jedini je režirao dva filma u franšizi. Valjda je Cruise, koji ga je upoznao dok su radili na ratnoj drami “Operacija Valkira” (o neuspjelom atentatu na Hitlera u ljeto 1944.), bio zadovoljan njegovim poslom pa ga je angažirao još jednom. Film je zbilja bio veliki hit, zaradio je tek nešto malo manje od “Protokola duh”, međutim, štošta mu se moglo prigovoriti, od zbrkane scene pokušaja atentata u Bečkoj operi za izvedbe Puccinijeve “Turandot”, do razmjerno blijedog profiliranja Solomona Lanea, no u “Raspadu sistema” zbilja sve štima. Mogli bismo ga usporediti s vlakom koji polako napušta stanicu da bi postupno sve više dobivao na brzini.
Neće vas smetati ni moralne promjene likova, a toga zbilja ima dosta, no bolje da ih ne navodim da vam ne otkrijem previše elemenata zapleta. Takve su situacije pregledno obrazložene: tek što vam se učini da su na nešto zaboravili, slijedi uokvirenje koje vrlo dobro učvršćuje priču. Huntovi pouzdanici Luther (simpatični Ving Rhames) i Benji (Simon Pegg odlično je iskoristio svoj komičarski talent u akcijskim scenama) pojavljuju se taman kad treba, dok o negativcima što manje to bolje: čak i Solomon Lane zarastao u bradu ovdje bolje izgleda nego u “Odmetnutima”.
Lokacije su isprva jako poznate, nakon kraćeg prologa u Berlinu prva trećina filma odigrava se u Parizu, na lokacijama koje uključuju i Trijumfalnu kapiju (scena u kojoj Cruise vozi u suprotnom smjeru na ulicama oko nje mora da je zahtijevala ekspertni tim kaskadera), da bi se potom radnja premjestila u London: točno možete pretpostaviti koja je to scena u kojoj je glavni glumac skačući s krova na krov tamošnjih zgrada povrijedio nogu. Po pravilu da egzotika spada u završnicu, film završava u Kašmiru (zapravo samo djelomično, jer se snimalo i u Norveškoj i Saudijskoj Arabiji) gdje pripadnici Nemoguće misije moraju spasiti ne samo svijet nego i vlastite živote.
To je dobro složen film, precizno odmjerenog ritma, u kojem vas obilje uzbuđenja ne zamara (kao u franšizi “Osvetnici”), štoviše poželite da cjelina od dva i pol sata potraje i malo dulje. Da je pravde, takav bi film u trenu trebao zgrnuti milijardu dolara bruto, poput Marvelovih ekstravagancija, međutim, svjesni smo činjenice da Tom Cruise ima već 56 godina i da u svoj tim dosljedno ne uvodi tinejdžere, kako bi na jeftin način privukao klince u multiplekse. Nije da se njima takav akcijski spektakl ne sviđa, ali ciljna publika su dvadeset i nešto godišnjaci i svi stariji od njih. Cruise se održava na sceni na kojoj dominira mlađarija i tim više mu treba čestitati što sam uporno izvodi opasne scene. Možda ne baš sve, po nekoliko rezova može se zaključiti da se tu i tamo oslonio na pomoć kaskadera, no to je sitnica u odnosu na sve što je u ovom filmu obavio.
Kompliment “Raspadu sistema” je i to što će ga lako biti pogledati i nekoliko puta. Naredni put ćete malo više pažnje obratiti na epizodiste, valjda ćete zamijetiti i Velibora Topića, Mostarca s londonskom adresom, u ulozi jednog od negativaca, no to je tek jedan od detalja kojima ćete biti nagrađeni u narednim susretima s filmom. Nadajmo se ne i zadnjem u franšizi, jer imamo dojam da se taj impresivan pogon tek zahuktao.