PIŠE NENAD POLIMAC

POČETKOM GODINE POČINJE NOVA SEZONA: CRNO-BIJELI SVIJET Najbolji televizijski srednjostrujaški proizvod koji vole i današnja djeca

    AUTOR:
    • Nenad Polimac

  • OBJAVLJENO:
  • 29.12.2018. u 18:44

Serija je započela u duhu novog vala, ali je zapravo nostalgično putovanje u osamdesete u svim aspektima života. Ovakva serija trebala bi biti glavni komercijalni zgoditak za HRT, ali producent Inter filma imao je niz problema; od konstantnog smanjivanja budžeta pa do troška plaćanja glazbe iz tog vremena koja je ipak neizostavni dio priče. No, unatoč svemu, štošta se može saznati o Jugoslaviji toga doba, od pošasti aerobika do Bijele knjige i Stipe Šuvara

Najgore je kad se uljuljkate zato što imate uspješan proizvod i nastavljate ga raditi uvijek po istoj po matrici. Televizija u svijetu danas je jako promijenila, eksperimentiraju, stalno pokušavaju nešto novo, tu rutina više ne pali – objašnjava mi Goran Kulenović, dobitnik nagrade Hrvatskog glumišta za najbolje redateljsko ostvarenje na televiziji, svoju odluku da se na početku treće sezone popularne serije “Crno-bijeli svijet” poigra vremenskim perspektivama. Zbivanja počinju u proljeće 1984., prošla sezona završila je u ljeto 1982., i bilo bi logično da je sada na redu 1983. Ali ne, slijedi još jedan preskok i radnja se prebacuje početkom devedesetih što priči daje nevjerojatnu, provokativnu pa i tragičnu perspektivu. No o tome više kad započne emitiranje treće sezone 7. siječnja sljedeće godine na Prvom programu HRT-a u 21 sat (dosad je serija uvijek imala termin u 20 sati).

Bez obzira na dva uvodna vremenska skoka, realna radnja u prvoj epizodi odigrava se krajem ožujka 1983. i u njoj defilira većina likova koje smo upoznali u prve dvije sezone. Nema je previše, jer su joj spomenuti umetci oduzeli prostor, ali je zato druga epizoda - pozicionirana na početak travnja - ono što široka publika očekuje. Uz međuodnose glavnih likova, spretno se vraćamo u to razdoblje podsjećanjem da je upravo tada uvedeno ljetno računanje vremena, što je izazvalo pravi kaos, od zakašnjavanja u školu i na posao, pa do prijevremenih dolazaka na dogovore.

 

Pomicanje kazaljki

Ni danas to još svima nije najbolje sjelo (uostalom, stalno najavljuju da će tu dosjetku kad-tad ukinuti), pa je čak i ekipa na snimanju imala problema usuglasiti se interpretiraju li dobro pomaknuto vrijeme. No u tome je upravo i draž serije, koja je započela u duhu novog vala, ali je zapravo bila nostalgično putovanje u osamdesete u svim aspektima života. Je li je inspirirao isključivo dokumentarac Igora Mirkovića “Sretno dijete” iz 2003. o revoluciji u pop i rock glazbi te pratećim fenomenima ili pak beogradska izložba jugonostalgije “Živio život” iz 2013., tko bi ga znao, no koncept je bio jako spretno zamišljen.

Serija se vrlo ravnopravno usredotočila na tri generacije, iako su glavni junaci zapravo dvadeset i nešto godišnjaci koji još nisu sigurni čime će se baviti, ponajprije Kipo (Filip Riđički), perspektivni novinar, i njegov prijatelj Žungul (Slavko Sobin), čija je strast fotografija. Kipini roditelji su rastavljeni, mama Ksenija (Jelena Miholjević) našla je novog partnera u Dominiku (Franjo Kuhar), koji ima zatvorski dosje, ali je zapravo jedan od poštenijih ljudi u Zagrebu, dok se tata Jura (Sreten Mokrović), isprva uspješan poslovni čovjek, zaljubio u Beograđanku Jagodu (Anica Dobra najveća je zvijezda serije), koja ima i drugih ponuda, ali nema ništa protiv da se preseli u Zagreb.

Između Zagreba i Beograda vrluda njezina kći Una (Kaja Šišmanović), dok Kipov mlađi brat Žac (Karlo Maloča) prolazi tipične pubertetske krize i ima peh da mu se cura Lada (Lucia Stefania Glavich Mandarić) seli s roditeljima u Linz. Kipo je pak zainteresiran za redaktoricu Marinu (Sara Stanić), njihov odnos razigrava se vrlo oprezno, ona njega ne uzima previše ozbiljno, ali ponajprije stoga što smatra da muškarce treba držati na distanci, da bi naposljetku ipak počeli živjeti zajedno.

 

Ovakva serija trebala bi biti glavni komercijalni zgoditak za HRT, ali producent Inter filma imao je dva problema. Prvi, da je to retro priča i štošta toga trebalo je prilagođavati autentičnim situacijama i objektima, ponajprije automobile i fasade zgrada, a nije bilo lako pronaći ni statiste dugih kosa koje su tada bile u modi, a danas baš i nisu. Drugi, da je serija krcata domaćom novovalnom glazbom (o stranoj su mogli samo sanjariti), koja ipak košta, tako da po troškovima “Crno-bijeli svijet”vjerojatno nije puno jeftiniji od naizgled vrlo luksuznih “Novina” Dalibora Matanića. Neugodno iznenađenje predstavljala je i odluka HRT-a da im nakon vrlo uspješne prve sezone smanji budžet za drugu sezonu, međutim, nekako su se pokrpali.

Kulenović se ipak kalio na velikom hitu “Bitange i princeze”, koji je uzor za domaći sitcom koji izgleda dobro a ne košta previše. Trebalo mu je to za scene školskog izleta u Opatiju, koja je dočarana u motelu Plitvice, a kako su se u hotelskim sobama odigravale prilično uzbudljive erotske scene među najmlađim protagonistima, malo je tko na to obratio pažnju.

Velika je enigma kako je seriju najbolje prihvatila upravo tinejdžerska publika, koja u načelu nema pojma što se zbivalo osamdesetih. Čak su im i filmovi iz tih godina slabo poznati (osim megahitova koje su vidjeli na DVD-u i televiziji), a nešto se bolje razumiju samo u rock i pop glazbu. Odlična je scena u trećoj sezoni u kojoj Jagoda spomene Uni Radmilu Karaklajić, šezdesetih godina iznimno popularnu beogradsku pjevačicu, koja je imponirala prvenstveno zreloj, obiteljskoj publici. Unin je odgovor otprilike: “Koja Radmila?”, na što Jagoda hladno uzvrati: “Pravit ću se da ovo nisam čula”. To je upravo model na koji funkcionira mladenačka kultura, šalje u zaborav sve ono što joj ne odgovara, ali začudit ćete se za kakve ezoterije iz prošlih desetljeća ima razumijevanja.

Štošta se može usput doznati o Jugoslaviji osamdesetih u toj seriji. Nije zaobiđen ni fenomen aerobika, koji je promovirala Jane Fonda kad se prvi put pojavila u kupaćem kostimu u filmu “Ljetnikovac – na zlatnom jezeru”, ali je u nas ekspresno prihvaćen. Instruktorica aerobica Vesna Mimica (ovdje je glumi Petra Svrtan) bila je među najeksponiranijim medijskim ličnostima, a na televiziji ga je prakticirala i Milena Dravić. U istoj, drugoj epizodi, u drugom planu pratit ćete veliki košarkaški skandal oko dvoboja Šibenke i Bosne, a doznat ćete i da je Danijel Popović s pjesmom “Đuli” u natjecanju za Pjesmu Eurovizije potukao favoriziranu Lepu Brenu.

 

Posebno je zgodna scena u kojoj Kipo, kao novinar Danasa, intervjuira Stipu Šuvara, tada jednu od najmoćnijih ličnosti na političkoj sceni. Kontroverznog funkcionara igra Elvis Bošnjak (serija “Na terapiji”), kojem zadatak baš nije bio lak jer su mu u arhivu HRT-a pronašli samo dvije reportaže u kojima se on pojavljuje, jednu s početka sedamdesetih i drugu s kraja osamdesetih. Bošnjak je prigovorio da su to dvije potpuno različite ličnosti, pa su mu sugerirali da se usmjeri na onu raniju verziju, jer je Šuvara kasnije već počeo mljeti politički žrvanj visoke jugoslavenske politike i više nije djelovao tako opasno i cinično. Glumac (i povremeni scenarist) mu baš i ne sliči, ali je karakter vrlo dobro “skinut”, tako da je scena odlična. Zaobilazno se spomene i “Bijela knjiga”, zbornik nepodobnih istupa kulturnjaka u to vrijeme, ali tako diskretno da to mogu shvatiti samo upućeni.

U zanimljivije pikanterije u prvih pet epizoda spada i kratka pojava Krešimira Mikića u ulozi urednika Danasa (to se ne odnosi ni na koga, a ponajmanje na legendarnog Jožu Vlahovića), zabavna je i scena regrutacije koja kao da je preuzeta iz sličnih američkih filmova, otvaraju se društveni problemi poput financiranja zimske Olimpijade u Sarajevu (nije baš bilo previše solidarnosti kad je iz vlastitog džepa trebalo izdvajati novce za spektakularne objekte u drugoj republici, no Zagreb je to djelomično vratio na Univerzijadi 1987. i izgradio Jarun), spominje se i inflacija, ali tada još nitko nije slutio do kakvih će se katastrofalnih razmjera razmahati ta neugodna pojava potkraj osamdesetih.

 

Vjerni poklonici

Treća sezona “Crno-bijelog svijeta” pratit će i po tadašnjim standardima spektakularnu Mimarinu izložbu u Vili Zagorje, zatim izbor za Miss Jugoslavije, na kojem je Splićanka Ana Sasso predala lentu Slovenki i kasnijoj manekenskoj zvijezdi Bernardi Marovt, bit će i događanja na sarajevskoj zimskoj Olimpijadi, gdje će se pojaviti Kirk Douglas (igrat će ga Denis Ahmetašević iz Soul Fingersa), a kako će to sve biti izvedeno sa skromnim budžetom i bez putovanja u Sarajevo, bit će veliki ispit Kulenovićeve vještine. Paradoksalno, redatelj tvrdi da to nije bilo najteže, puno je kompliciranije bilo za scene kompjutorskog tečaja nabaviti “stare kante” koje se kao izložbeni primjerci čuvaju samo u Rijeci i ponovno ih staviti u pogon.

Usporedimo li “Crno-bijeli svijet” s neusporedivo pretencioznijim serijama, kao što su “Novine”, mora se priznati da je prva puno uspješnija: zna ostvariti realno postavljene ciljeve i vezati gledatelja klasičnim televizijskim trikovima, preglednom naracijom, paralelnim montažama i uigranom glumačkom postavom. Kulenović je osobito dobar kad u završnici neke od epizoda, napravi tzv. medley, uz glazbu poveže različita zbivanja i stvara dojam da je serija neraskidiva cjelina. Nesumnjivo, to je srednjostrujaški proizvod, ali točno zna koja mu je mjera i iz tog razloga ima vjerne poklonike. Sumnjam da će neka druga serija u skoro vrijeme uspjeti ostvariti tako nešto.

Inače, dogodovštine s početka prve epizode iz 1984. zaokružit će se u posljednjim epizodama, a one s početka devedesetih naprosto su posebni dodatak do kojeg “Crno-bijeli svijet” vjerojatno nikad neće stići.

Opširnije


Izdvajamo