DANAS NA ZAGREBDOXU

RATNI SHOW Na radiju je puštala nepoćudnu glazbu, prosvjedovala protiv Assada i s prijateljima pušila travu. Odgovor države je bio okrutan...

    AUTOR:
    • Nenad Polimac

  • OBJAVLJENO:
  • 28.02.2017. u 10:36

Prije tri godine na ZagrebDoxu je prikazan odličan film Talala Derkija “Povratak u Homs”, u kojem je taj grad prikazan poput fantoma, nijedna kuća nema čitave zidove pa se na ulici pred vama otvaraju praznine sa svih strana.

Svjesni ste užasa koji se tamo zbiva, ali kontekst nije baš precizno objašnjen. Sve to nadoknađuje “Ratni show”, cjelovečernji dokumentarac koji zajednički potpisuju Danac Andreas Dalsgaard i Sirijka Obaidah Zytoon, danas najintrigantnije ostvarenje u međunarodnoj konkurenciji tog festivala.

Arapsko proljeće

Zbivanja su izložena iz vizure koredateljice, ona je u ožujku 2011., kada je Arapsko proljeće stiglo i do njezine zemlje, radila na radiju i puštala nepoćudnu glazbu, sudjelovala u demonstracijama protiv predsjednika Bashara al-Assada i imala uzak krug prijatelja, krajnje modernih mladih ljudi koji se ne odvajaju od kamera i mobitela, puše travu i rade još koješta, poput njihovih vršnjaka u Zapadnoj Europi i Americi. Država okrutno odgovara na njihov pokret za liberalizacijom, a i među pobunjenicima je sve više trvenja. Očito je da ih trgovci oružjem snabdijevaju tek toliko da se otpor ne ugasi ali i da ne ugroze vlast, radikalni islamisti sve su glasniji, a njezinih je prijatelja sve manje: ili su pobijeni po zatvorima ili su stradali na neki drugi način. Film je vrlo informativan i analitičan, ali i vrlo osoban i emocionalan, svjedočanstvo nekoga tko je sazreo u jezivim uvjetima.

 

Najviše će pažnje privući “Njemački život” koji se prikazuje u sklopu Biografskog doxa, s razlogom, jer je taj već dugo medijska senzacija: naime, u njegovom središtu je Brunhilde Pomsel, gospođa od 103 godine, s nevjerojatnom biografijom. Najprije je radila za židovskog poslodavca, zatim joj je ratni veteran kojem je tipkala knjigu sugerirao da se učlani u nacionalsocijalističku partiju (“kad pobijede na izborima, bit će kasno, svi će to htjeti”) i pomogao joj da se namjesti na radiju.

Neviđeni ulomci

Nju nije zanimala politika, jedna od njezinih prijateljica bila je Židovka, ali nije imala ništa protiv solidne plaće, pa su je 1942. zaposlili u ministarstvu propagande, gdje joj je šef bio Joseph Goebbels. Koliko mu je bila bliska, teško je procijeniti, ona je uglavnom bila tipkačica i prepričava o njemu razmjerno poznate anegdote, ali je zanimljivo što analizira zbog čega su prosječni Nijemci tako dugo bili uz sve klimaviji Treći Reich. Film je crno-bijeli, vrlo artificijelne fotografije koja naglašava svaku boru svoje jedine sugovornice, a začinjen je prvorazrednim i nikad viđenim filmskim ulomcima iz žurnala i propagandnih filmova. Usporedi li se “Njemačka priča” sa sličnim filmom “U mrtvom kutu” (također austrijske proizvodnje), u kojem Traudl Junge otkriva kako je bilo kao tajnica raditi za Hitlera, potonji se čini puno jednostavniji i informativniji, a i njegova junakinja kao da je bolje poznavala svog šefa, jednog od najvećih ratnih zločinaca. Ipak, i “Njemačka priča” je na svoj način fascinantna, svjedok povijesti u kojoj tko zna kako bi se ponašala današnja generacija.

 

Izdvajamo