FILMSKA KRITIKA

'ROGUE ONE: PRIČA IZ RATOVA ZVIJEZDA' Ostvarenje s kojim smo zakoračili u novo doba kinematografije

    AUTOR:
    • Nenad Polimac

  • OBJAVLJENO:
  • 14.12.2016. u 08:58

Pojava umrlog Petera Cushinga tek je jedno od tehnoloških čuda s glumcima koje nam je podario ovaj svojevrsni među-film koji je iskoristio dramsku nišu između „Epizode III.“ i „Epizode IV.“

Početkom milenija, kada je Andrew Niccol pripremao svoj film “S1mOne”, u kojem je glavna junakinja kreirana digitalno (uz “malu pomoć” manekenke i glumice Rachel Roberts), zaredale su teorije da ćemo uskoro moći vidjeti Humphreyja Bogarta ili Gretu Garbo u novim filmskim pustolovinama: kompjutori su svemogući, pa zašto onda ne bi legendarne filmske ikone ponovno oživjele na velikom ekranu.

Činilo se to kao prolazni hir, nikad nešto slično nije napravljeno, valjda su takve pokušaje spriječile zaklade koje čuvaju uspomenu na velikane, ali nakon projekcije filma “Rogue One: Priča iz Ratova zvijezda” u zagrebačkom IMAX-u Arena Centru više ni u što ne treba biti siguran.

U nekoliko scena se naime pojavljuje Peter Cushing, kultni glumac iz horora u produkcije britanske kompanije Hammer (često je igrao Van Helsinga, lovca na vampire), on je u “Epizodi IV.: Nova nada” igrao Velikog Moffa Tarkina, uzdanicu Carstva nastalog nakon raspada galaktičke Republike, pa je bilo logično da se pojavi i u ovom filmu koji je njegov svojevrsni prednastavak. Problem je jedino u tome što je glumac umro 1994., a ovdje ga vidimo u punom sjaju, u središtu je kadra pa čak i izgovara dijaloge.

Nema šanse da je to napravljeno iz neiskorištenih materijala za film snimljen 1977. i poslije digitalno dotjeran krajem 90-ih, očito su kompjutori posredovali fascinantnu iluziju (pomogao je i glumac Guy Henry), pa je trenutak da se opet zapitamo o smjeru kojim ide suvremena kinematografija. Hoće li se prošlost i sadašnjost spojiti u jedno? Hoće li ono što promiče na ekranu imati sve manje veze sa stvarnošću?

Pojava Petera Cushinga tek je jedno od tehnoloških čuda s glumcima koje nam je podario “Rogue One”, ima ih još nekoliko, a najefektniji je sačuvan za sam kraj. Uostalom, i sam film probija mnoge dosad uspostavljene standarde. Kada je 200 milijuna dolara (a možda i više) uloženo u projekt koji nije samostalno ostvarenje, nije nastavak a ni prednastavak nego zapravo međufilm.

Od samog početka znate kako će sve to završiti, Pobunjenički savez domoći će se planova Zvijezde smrti, ubojitog oružja Carstva, koju će zatim u “Epizodi IV” uništiti Lyke Skywalker uz neočekivanu asistenciju Hana Sola u frenetičnom finalu tog filma. Možda bi “Rogue One” trebao dobiti podnaslov “Epizoda III i ½.”, no mnogi se s time ne bi složili, jer u njoj ima jako malo likova iz prve trilogije (one koja je nastajala od 1999. do 2005.): pojave se tek senator Bail Organa koji je usvojio princezu Leiu (glumi ga Jimmy Smits), Mon Mothma (Genevieve O’Reilly) ima najviše autoriteta u Pobunjeničkom savezu, na trenutak vidimo i omiljene robote C3PO-a i R2D2-a, a najveći žamor odobravanja u dvorani nastao je kad je Darth Vader isukao svoju svjetleću sablju i počeo mlatiti pobunjenike. Negativac ubija pozitivce a publika mu plješće? To je samo jedan od paradoksa kada je Lord Vader u pitanju.

Radnjom, međutim, dominiraju novi likovi i zato se “Rogue One” opravdano smatra samostalnim filmom koji je iskoristio dramsku nišu između “Epizode III.” i “Epizode IV.” Većina ih je vrlo efektno profilirana, počevši od junakinje Jyn Erso (Felicity Jones) i njezina oca Galena (Mads Mikkelsen), robot K2SO ne izgleda tako dopadljivo kao C3PO i R2D2, no ima svoje adute kojima vas brzo osvaja (osobito dok se bori s pripadnicima svoje vrste), a među brojnim važnim sporednim likovima izdvajaju se slijepi borac Chirrut Ĩmwe (odlični Donnie Yen) i njegov prijatelj Baze Malbus (Wen Jiang). Glavni junak, obavještajni časnik Cassian Andor (Diego Luna), postaje ozbiljan protagonist tek u drugoj polovici filma, dok vam za pilota Bodhija Rooka (Riz Ahmed) nikad nije previše jasno zašto je izdao Carstvo i prešao Pobunjeničkom savezu. Tek za upozorenje, stopa smrtnosti među junacima dosta je visoka, otprilike kao i u “Sedmorici veličanstvenih”.

Redatelj Gareth Edwards opisao je “Rogue One” kao ratni film i to je dosta točno. Kad započne misija krađe planova Zvijezde smrti smjenjuju se scene non-stop akcije, puca se, odjekuju eksplozije, a Edwards dosta vješto koristi raznolike krajolike, jurnjava kroz visoku trsku smjenjuje se sa sudarima svemirskih brodova, dok su Maldivi tako ekspresivno snimljeni da imate dojam kako se sve to odigrava u nekakvom rajskom pejzažu.

 

132 minute - koliko traje film - nekima su protekle u trenu, nekima baš i ne. Nije baš lako uzbuđivati se pričom čiji je završetak poznat, bez obzira na to koliko imala efektnih odvojaka, što donekle objašnjava činjenicu da su prvi korisnici web portala www.imdb.com filmu dali nešto nižu ocjenu nego lani “Epizodi VII.: Sila se budi”, koja se također povremeno činila razvučenom, ali je imala dramski naboj, superioran onome u “Rogue One”. Tamo se sin suprotstavljao ocu, iskrsavali su junaci s kojima smo proveli desetljeća, dok su nam ovdje od samog početka objašnjavali da je to uglavnom samostalna cjelina. Izostao je i karakteristični uvod svakog od filmova iz serijala, slova koja putuju u daljinu, kao da se i time htjelo naglasiti da je ovo umetak a ne ravnopravni dio “Ratova zvijezda”: nakon što završi odjavna špica to je i oproštaj sa svime što ste u filmu vidjeli. Šteta, jer o ponečemu biste htjeli doznati više, a sve je proteklo u takvoj jurnjavi da za to nije bilo prilike.

Naposljetku, ništa bez politike. Bilo je optužbi da Carstvo koje zastupaju isključivo bijelci, pa još u odorama dizajniranima po uzoru na naciste, asocira na novog američkog predsjednika Donalda Trumpa i njegove povremene ksenofobne ispade, međutim, bit će da je to ipak pretjerivanje, jer sve je to koncipirao još George Lucas davne 1977. Ipak, u “Epizodi II.” i “Epizodi III.” moglo se jasno nazrijeti da je tvorac “Ratova zvijezda” pažljivo pratio što se odigrava na Balkanu, a Pobunjenički savez u “Rogue One” svojevrsna je aluzija na rasnu ispremiješanost ne samo u Americi i Zapadnoj Europi nego i u Aziji. Dopalo se to Trumpu ili ne, bjelačka ili koja god druga supremacija definitivno je stvar prošlosti.

Više na Jutarnjem...


Tagovi

Izdvajamo