ISKREN I BOLNO DIRLJIV FILM

'SRBENKA' Kako je to kad odrastaš u sredini koja te ne gleda jednostavno kao dijete, nego kao na Srbina, kao neprijatelja, četnika?

 

“Srbenka”, nagrađivani dugometražni dokumentarni film dokazanog dokumentarista Nebojše Slijepčevića, na Motovun film festivalu doživio je konačno svoju hrvatsku premijeru, a šira publika moći će ga od rujna vidjeti u kinima.

Film prati probe za kazališnu predstavu Aleksandra Zec Olivera Frljića u produkciji HKD Teatra u Rijeci, stvarajući paralelnu filmsku priču o tome što to znači danas odrastati u Hrvatskoj a da nisi Hrvat. I to još ako ti je kojom nesrećom netko od roditelja Srbin.

Aktualna tema

Čini se da film na tu temu nikad nije bio aktualniji: sa svjetskim prvenstvom u nogometu nacija je saznala kroz kakvu je dramu morao proći jedan Danijel Subašić kad mu je punac završio u crnoj kronici jer mu se nije svidjelo što mu kći hoda s tipom neurednih krvnih zrnaca. A kako je to kad si dijete i kad odrastaš u sredini koja te ne gleda jednostavno kao dijete, kao na jedno od desetaka djece s kojima odrastaš u istoj ulici, igraš se i ideš u školu, nego na tebe gledaju kao na Srbina, kao neprijatelja, četnika?

Jer ako ti je otac Jovo ili Stevo, nitko te ne pita kako se nacionalno izjašnjavaš, a mnogi si uzimaju pravo da na tebi dokazuju što misle o Šešelju i Miloševiću. I onda ako možda imaš samo deset ili 12 godina, kao djevojčica iz Slijepčevićeva filma.

Nagrađivani redatelj Nebojša Slijepčević dugo je imao ideju da napravi film koji će se baviti nasljeđem rata među mlađom generacijom, ali su mu godine trebale da dokuči kako bi to mogao napraviti. Od kraja rata prošle su 23 godine, ali su ratne traume sasvim svježe, na što će nas podsjetiti skora obljetnica Oluje, ako je itko stigao i na kratko zaboraviti. I u gradovima poput Rijeke, gdje je sniman film, djeca nam odrastaju usred nevidljive bojišnice.

 

Četiri djevojčice

Ako se naša generacija igrala partizana i Nijemaca, pri čemu nitko nije htio biti Nijemac, ove nove imaju originalne neprijatelje pri ruci, djecu s roditeljima srpskih imena i prezimena. I iskaljuju se na njima.

U Frljićevoj predstavi o Aleksandri Zec, 12-godišnjoj Zagrepčanki koju su pripadnici Merčepove postrojbe HV-a po vlastitom priznanju ubili u prosincu 1991., sudjelovale su i četiri riječke djevojčice, koje su u tom trenutku bile stare otprilike kao i nesretna Aleksandra na početku rata. Tu počinje priča “Srbenke”.

Brojne nagrade

Slijepčević je napravio iskren, potresan i bolno dirljiv film. Ta jeza koju osjetimo kad gledamo lice djevojčice prestravljene da je dečko s kojim sjedi u klupi nešto saznao, kad je viknuo “Ninu na vrbe”, govori sve o nama, o stupnju tolerancije koji nam je normalan, o humanosti i civiliziranosti ovog društva. Naizgled paradoksalno, Slijepčević pojačava efekt koji ostavlja na gledatelja time što ne prikazuje ono što se u tom trenutku događa na sceni, nego lica onih koji promatraju scenu.

Gorko je i oporo gledati takav film u vrijeme dok se još nije stišala nogometna euforija s pumpanjem optimističnog jedinstva. Što je društvo jedinstvenije, to gore prolaze oni koji se bilo kako razlikuju. Film je dubok i intenzivan, neobičan i uzbudljiv. “Srbenka” dolazi u hrvatska kina s više velikih nagrada: na festivalu u Cannesu je dobila Doc Alliance nagradu: u konkurenciju ulazi sedam filmova koje predloži sedam velikih festivala dokumentarnog filma, a pobjednika bira sedmeročlani žiri filmskih kritičara.

Slijepčevićev dokumentarac ušao je u konkurenciju kao kandidat festivala Visions du Reel iz švicarskog Nyona, na kojem je dobio posebno priznanje žirija. Film je nastao u produkciji Restarta, uz podršku HAVC-a, Kreativne Europe i gradova Zagreb i Rijeka.

Tagovi

Izdvajamo