4. NASTAVAK MILLENNIUM CIKLUSA

ŠTO TE NE UBIJE Adrenalinski, brzi i bezglavi akcijski film u kojem darkersku verziju Ethana Hunta spaljuju, guše, mlate i propucavaju

 

Unatoč enormnom književnom uspjehu, pokojni Stieg Larsson i njegovi likovi nisu imali previše sreće na filmu.

Prva adaptacija piščeve Millennium-trilogije snimljena je u matičnoj Švedskoj, u trenutku kad su Larssonovi krimići još bili lokalni fenomen. Ta činjenica zauzdala je i ambicije projekta: romaneskna trilogija snimljena je ponajprije kao TV serija, koja je stigla prerano da profitira na valu televizijskog nordijskog noira, a opet je bila odviše TV za svjetska kina.

Kad se Larsson globalno proslavio, prve i daleko najbolje Millennium knjige latio se Hollywood. Film je režirao David Fincher, a za dvoje glavnih glumaca uzeo Daniela Craiga i Rooney Maru. Rezultat je bio više nego solidan film koji iz niza kreativnih razloga nije dočekao nastavke. Naredna dva romana iz Larssonove izvorne trilogije ostala su stoga u Hollywoodu nesnimljena. No, ekranizaciju je zato dobio četvrti, apokrifni nastavak Millennium ciklusa, jedini koji nije napisao Larsson, nego pisac-najamnik David Lagercrantz.

Lagercrantzov roman “Što nas ne ubije” ekranizirao je perspektivni urugvajski režiser Fede Alvarez, a dojam da film nije nastavak serije, nego potpuno nova priča, ojačava i to što se izmijenio cjelokupni kast. Junakinju Lisbeth Salander sada glumi britanska glumica Claire Foy, a novinara Mikaela Blomkvista švedsko-islandski glumac Sverrir Gudnason. Oni koji su čitali četvrti, Lagercrantzov tom Millennium serijala, znaju da se “uzurpatorov” roman umnogome razlikovao od onih koje je napisao Larsson. Bio je “amerikaniziraniji”, brži, imao je manje elemenata detektivskog romana, a puno više elemenata tehnotrilera. A ukoliko je Lagercrantz jednom nogom iskoračio iz svijeta Stiega Larssona, sad se može mirno reći da je film iskoračio i onom drugom nogom.

Kao i Lagercrantzov roman, i film se bavi špijunskim zapletom u svijetu visoke tehnologije. Kompjutorski genij Balder kreator je programa koji može kontrolirati balističke raketne sustave. Tog programa želi se domoći zli kriminalni kartel, a kad Balder strada, jedini koji im može pomoći da ga startaju softver je Balderov genijalni, autistični sin - kojem Lisbeth Salander nastoji pomoći. Za početak, u “Što nas ne ubije” Blokvist više nije glavni lik: u odnosu na roman, uloga u radnji mu je marginalizirana, a on sam sveden na sirotana kojeg se svaki čas treba spašavati od smrti. U filmu - također - nema više ni novinske svakodnevice. Odnos Blomkvista i Salander više nije odnos iskusnog muškarca i fascinantne djevojčice. Gudnason je kao glumac samo osam godina stariji od Foy, a u filmu se čak doima mlađi od nje. Foy je - ma koliko bila sjajna glumica - bar deset godina prestara za ulogu genijalne darkerice.

Ako je Salander do sada bila računarski genij u lomnom tijelu “nerda”, više nije tako. U novom filmu ona je takoreći James Bond, ili - još prije - Ethan Hunt: misleći ubilački stroj, cura koja vrhunski puca, vozi i hrva se s orijašima, a čitav film sastoji se od niza ekstremnih izazova njezinoj tjelesnosti.

Ukratko: ono što je počelo kao najbolji europski whodunnit dvijetisućitih na kraju je mutiralo u žensku, europsku verziju “Nemoguće misije”, u adrenalinski, brzi i bezglavi akcijski film u kojem darkersku verziju Ethana Hunta spaljuju, guše, mlate i propucavaju, a njeno kevlarsko tijelo svaki put iznova ustaje. Sve je to napravljeno umješno i dobro - ali, sa Stiegom Larssonom doista više nema nikakve veze. Švedski meštar krimića dočekao je, nažalost, da se njegovi likovi i svijet glođu i krmče bez skrupula kao dobro za profitno cijeđenje.

 

Prijavite se na portala Jutarnji.hr i ne propustite najnovije vijesti iz Hrvatske i svijeta

Izdvajamo