Nema zbora, Engleskinja Claire Foy po svemu je glumica godine. Unatoč tome što u seriji “Kruna” više neće igrati Elizabetu II., taj lik u starijim danima tumačit će Helena Bonham Carter, nema razloga da bude nezadovoljna jer je napokon dobila najprestižniju američku televizijsku nagradu Emmy za svoj nastup u drugoj sezoni, a već su je prije odlikovali Zlatnim globusom. Njezin uspon nije bio baš meteorski, isprva je zablistala u naslovnoj ulozi u mini seriji “Mala Dorrit” po djelu Charlesa Dickensa, no trebalo je vremena dok nije zaigrala Anne Boleyn u jednoj drugoj odličnoj mini-seriji, “Wolf Hall”, uz oskarovca Marka Rylancea kao njezina protivnika Thomasa Cromwella. Odmah zatim dobila je glavnu ulogu u “Kruni”, koja se reklamira kao najskuplja serija svih vremena.
Televizija je trenutačno iza nje jer je u međuvremenu zaigrala u skupom holivudskom filmu “Prvi čovjek” uz Ryana Goslinga: on je bio Neil Armstrong, prvi čovjek koji je kročio na Mjesec u srpnju 1969., a ona njegova supruga Janet, nimalo tipična domaćica, uvijek spremna da pokaže mužu kad griješi i kad se prema djeci ne ponaša kako treba. Redatelj Damien Chazelle (“La La Land”) hvalio je njezinu interpretaciju, no nije niti trebao jer je u svim recenzijama istaknuto da Claire nije nimalo slabija od svog partnera. Štoviše, nominacija za Oscara (bilo za glavnu, bilo za sporednu ulogu) ne bi joj smjela izmaći.
Pa dok je “Prvi čovjek” vrsta prestižnog filma koji ne pravi lom u kinima, špijunski triler “Što nas ne ubije” trebao bi je promovirati u komercijalnu zvijezdu jer u njemu igra hakericu Lisbeth Salander, čvrstu curu vičnu borilačkim vještinama, spremnu da kazni svakog zlostavljača žena. Lisbeth je kreacija švedskog novinara Stiega Larssona, mnogi su čitali njegovu trilogiju “Millennium”, najprije ekraniziranu u skandinavskoj produkciji s Noomi Rapace u glavnoj ulozi, da bi prvi roman, “Muškarci koji mrze žene”, poslije bio adaptiran u Hollywoodu: za kamerom je bio kultni redatelj David Fincher, a Rooney Mara i Daniel Craig utjelovili su Lisbeth i njezina prijatelja i povremenog ljubavnika, novinara Mikaela Blomkvista. Film je bio vrlo skup, koštao je 90 milijuna dolara, u svjetskim kinima imao je bruto zaradu od 230 milijuna, što baš nije bilo dovoljno da se da zeleno svjetlo za ekranizaciju druge dvije knjige, pa se kompanija Sony radije odlučila za nešto drugo. Larsson je umro 2004., ostavio je nezavršen rukopis još jedne knjige o Salanderici, koji je preradio i dovršio David Lagercrantz. Roman “Što nas ne ubije” (engleski naslov “Djevojka u paukovoj mreži”) objavljen je 2015. i odmah se prometnuo u bestseler, što je Sony jedva dočekao jer se sad nije morao nadmetati s prethodnim skandinavskim verzijama.
Film je snimljen za upola manju cijenu od prethodnika, uostalom ni redatelj Fede Alvarez, rođen u Urugvaju, nije bio tako skup poput Finchera, ali je u Hollywoodu uživao solidnu reputaciju (odličan horor “Ne diši”). “Što nas ne ubije” po špijunskom zapletu i obilju akcije podsjeća na filmove o Jamesu Bondu, no to je bio i redateljev koncept. Nakon što je kaznila još jednog zlostavljača žena, Lisbeth dobije ponudu da uništi program koji omogućava pristup svakom nuklearnom oružju na svijetu. Naizgled, ništa lakše, ali problem je što ovaj put ima opasnu suparnicu, vlastitu sestru blizankinju Camillu. Kakav će biti ishod njihova dvoboja, saznat ćete već za tjedan dana kad film stigne u naša kina.