PIŠE N. POLIMAC

VATROSLAV MIMICA: ŽIVOT LEGENDARNOG REDATELJA Studirao je medicinu, bio u partizanima, a onda otkrio svijet filma

    AUTOR:
    • Nenad Polimac

  • OBJAVLJENO:
  • 16.02.2020. u 19:44

Vatroslav Mimica (gore desno), 'Banović Strahinja' (gore lijevo), 'Seljačka buna 1573.' (dolje lijevo) i 'Prometej s otoka Viševice' (dolje desno)

 

Vatroslav Mimica bio je nemalo iznenađen kad je sredinom pedesetih godina na podu uprave Jadran filma otkrio kopiju tzv. pelir papira očito upućenog nekolicini filmskih poduzeća u Jugoslaviji. Njime se upozoravalo “odgovorne” da se klone ovog filmaša, jer će s njime imati samo probleme.

A još ne tako davno, točnije 1950., postavljen je za glavnog direktora te institucije, nije baš bio oduševljen jer mu se to činilo administrativnom funkcijom, pa je odahnuo kad su ga imenovali umjetničkim direktorom. Ipak, vrag mu nije dao mira pa je ishodio novu organizaciju kinematografije, po kojoj filmski djelatnici nisu bili stalno zaposleni, nego su dobivali honorare po projektu na kojem su bili angažirani. Posve dovoljno da među svojim kolegama ne bude suviše omiljen. Postao je redatelj, iako je studirao medicinu, umjetnost ga je puno više privlačila, pa je u kratko vrijeme (po standardima tog razdoblja) napravio dva filma, “U oluji” (1953.) i “Jubilej gospodina Ikla” (1955.).

Animirani filmovi

Nakon što je pronašao inkriminirani papir na podu, shvatio je da u Jadran filmu za njega nema budućnosti i otišao u Zagreb film sa svojim scenarijem “Čovjek iz mirne ulice” (inače nikad realiziranim). To poduzeće još nije bilo registrirano za proizvodnju dugih filmova, samo kratkih, ali se redatelju jako dopala atmosfera u firmi koja se tek uigravala u produkciji animiranih filmova. I sam je prionuo na taj posao iako nije bio crtač ni animator, ali je imao ukusa i znao odabrati suradnike (Aleksandar Marks, Vladimir Jutriša, Zlatko Bourek, Zvonimir Lončarić), pa je najprije njegov “Samac” (1958.), a zatim “Inspektor se vratio kući” (1959.) pobrao hrpu međunarodnih priznanja i pomogao etablirati Zagrebačku školu crtanog filma.

Pomoglo je što to nisu bili diznijevski crtići nego prilično ozbiljni filmovi o otuđenju, vizualno izrazito modernog prosedea. U međuvremenu je režirao talijansko-jugoslavensku koprodukciju “Sulejman veličanstveni” (1961.), pseudopovijesni spektakl inspiriran Nikolom Šubićem Zrinskim i opsadom Sigeta, iznenađujuće kvalitetan za žanr u kojem je ponikao, nakratko se vratio animiranim filmovima, a od “Prometeja s otoka Viševice” (1964.) započinje njegova zrela karijera redatelja dugih igranih filmova.

Mimica je rođen 1923. u Omišu, upisao je Medicinski fakultet u Zagrebu, s 19 godina priključio se ilegalnom pokretu, a već godinu kasnije bio je u partizanima. Poslali su ga u sanitet iako se on branio da je na fakultetu studirao samo teorijske predmete i nije imao pojma o praksi, no štošta je naučio od liječnika do kojeg je morao pješačiti 20 kilometara, jer taj nije htio nikakve veze s partizanima kako ne bi ugrozio obitelj. Do kraja rata najviše je vremena proveo na bjelovarskom području, a poslije se trudio kloniti se komiteta i štabova, sve dok nije završio u Jadran filmu.

 

“Prometej s otoka Viševice” otkriva u kolikoj je mjeri iskustvo u animiranom filmu utjecalo na redatelja, jer se odlučivao na eksperimente koji bi prije bili nezamislivi. Dozvolio je svom snimatelju Tomislavu Pinteru da koristi različite fakture fotografija za određena razdoblja, što je potonjem osiguralo panegirike na Međunarodnom moskovskom festivalu, a film je 1965. u Puli podijelio Zlatnu arenu s omnibusom “Tri” Aleksandra Petrovića. Čak je i priča o mladiću koji želi uvesti struju na svoj rodni otok imala izvjestan autobiografski naboj, a tema o neustrašivim mladićima i umornim herojima bila je na svoj način subverzivna.

S filmom “Ponedjeljak ili utorak” (1966.) još je radikalnije zakoračio u modernizam, naizmjence koristio kolor i crno-bijelu fotografiju te dobio još jednu Zlatnu arenu, no najzahtjevniji film u tom razdoblju bio je “Kaja, ubit ću te!”, isfućkan u Puli, gdje su Mimicu čak pogodili i kamenom, međutim, zato je odabran za službeni program Njujorškog filmskog festivala, gdje je odlično primljen. Redatelj je majstorski dočarao atmosferu gradića koji je upravo prigrlio fašizam, kloneći se razgovijetne naracije i naglašavajući opresivni ugođaj. Svakako jedan od najboljih antifašističkih filmova, i to u svjetskim okvirima.

 

Uspjeh u kinima

U “Događaju” inspiriranom Čehovljevom pripovijetkom opet je prigrlio naraciju, virtuozno je prikazao atmosferu na seoskom sajmu na kojem će se dogoditi ubojstvo (odnosno u šumi pokraj njega), i pokazao da – kad hoće – može briljirati i u klasičnom realizmu. Jak oslonac imao je u svom omiljenom glumcu Pavlu Vuisiću u ulozi seljaka koji se namjerio na razbojnike. Velika Srebrna arena u Puli mogla se lako pretvoriti i u “zlato”.

Njegov najambiciozniji film je povijesni spektakl “Seljačka buna 1573.” iz 1975. (bolje ga je gledati kao mini-seriju “Anno domini 1573., jer su zbivanja cjelovitija), pripremao ga je pune tri godine, zasnovao na suvremenim povijesnim istraživanjima, inspirirao se Krležinim “Baladama Petrice Kerempuha” i u njemu očitovao svoj marksistički svjetonazor. Buna je – po Mimici – izbila ne zbog ugnjetavanja feudalaca nego zato što su seljaci tražili slobodne trgovačke putove do mora, ne želeći plaćati putarine do iznemoglosti.

Film je u Puli primljen mlako (dobio je tek treću nagradu u ionako slaboj konkurenciji), ali je zato u Cannesu primljen u ugledni prateći program Petnaest dana autora i dobio vrlo dobre kritike: strancima se dopalo što “Seljačka buna” ne sliči suhoparnim istočnoeuropskim državnim skupim produkcijama, nego se radikalno razlikuje od njih.

 

Posljednji film “Banović Strahinja” (1981.) snimljen je po scenariju Aleksandra Petrovića, koji je tada bio nepoželjan u srpskoj kinematografiji, pa je Mimica preuzeo angažman u hrvatsko-srpsko-zapadnonjemačkoj produkciji, u kojoj su važne uloge imali talijanska zvijezda Franco Nero i njemački karakterni glumac Gert Frőbe. Kostimirani pustolovni film dobio je nagrade u Puli za najbolju mušku ulogu (Dragan Nikolić) i glazbu (Alfi Kabiljo), ali je imao i golem uspjeh u kinima: po nekim procjenama vidjelo ga je oko milijun gledatelja.

 

Šuvarova podrška

Paradoksalno da je to bio ujedno i posljednji Mimičin film, što baš nije logično. Ipak, tih godina bio je savjetnik u Jadran filmu za međunarodne koprodukcije, imao je glavobolja s televizijskim filmom “Ivan Pavao II.” s Albertom Finneyjem u naslovnoj ulozi, njegovim šefovima činilo se da bi scene intervencija u Istočnom bloku mogle uznemiriti sovjetsko veleposlanstvo, pa su svoj dio odradili u Grazu, a kao kontroverzna se spominjala i mini-serija “Mussolini: Neispričana priča” po scenariju oskarovca Stirlinga Silliphanta: tek kad je Mimica dobio podršku tada moćnog političara Stipe Šuvara, problemi su nestali.

Imao je on i vlastitih projekata, drama o holokaustu “Marut” (naslovni junak je Rom koji diže pobunu u konclogoru) nije realizirana zbog produkcijskih razvlačenja (kao producent je neko vrijeme figurirao Roger Corman), a ništa nije bilo ni od serije o Friedrichu II. Hohenstaufenu, kralju Sicilije iz 13. stoljeća, koja se trebala snimati u Italiji.

Još čudnije, njegov uistinu posljednji redateljski rad je televizijska reportaža o Zagrebu, snimljena u sklopu talijanske TV serije “Kulturne metropole Europe”, ali Jadran film ju je prodao Televiziji Novi Sad, koja upravo tu epizodu nije emitirala: valjda im se Zagreb nije uklapao u takav naslov. Kasnije smo je ipak vidjeli, ali tijekom devedesetih, kad Mimica zbog svog komunističkog pedigrea nije bio poželjno ime, pa se našla na programu bez ikakve primjerene najave.

Vatroslav Mimica jedno je od najvažnijih imena hrvatske i europske kinematografije, dobio je nagradu za životno djelo na 32. međunarodnom festivalu u francuskom Amiensu, a i nagradu “Vladimir Nazor” Republike Hrvatske. Njegov sin Sergio Mimica-Gezzan televizijski je redatelj međunarodne reputacije.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo