StoryEditor
VIJESTI IZ LILIPUTA

Kako je Prometeja s otoka Viševice zamijenio Lovro Kuščević

Danas, 55 godina kasnije, možemo u glavi slobodno zamisliti fikcionalni “sequel”, nekog današnjeg načelnika, novovjeku verziju Ivice Vidovića, ali kudikamo sličniju Kuščeviću. Možemo zamisliti i djecu fikcionalnog Mate Bakule. Ta su djeca danas posvuda - i u SDP-u i u HDZ-u

Godine 1965. zbila su se dva istodobna događaja koja naoko jedan s drugim nemaju nikakve veze.

Te je godine kreditom Svjetske banke u jednom velikom laufu dovršeno posljednjih 270 kilometara državne ceste broj 8, one koju mi nazivamo Jadranska magistrala. Tog ljeta i te jeseni simultanim su udarom pikamera i bagera dovršeni njezini zadnji nedovršeni dijelovi, od Omiša do Makarske i od Podgore do Crne Gore.

Iste te 1965. na pulskom je festivalu prikazan jedan film koji s gradnjom magistrale naoko nije imao nikakve veze. Film o kojem je riječ primljen je u Puli s ushitom. Dobio je drugu nagradu žirija i nagradu publike. Kritika ga je uzdizala i hvalila. Tada mladi filmski kritičar Ante Peterlić nazvao ga je prvim stvarno modernim jugoslavenskim filmom, a još mlađi Zoran Tadić napisat će da je “to prvi jugoslavenski film na kojem se može nešto graditi”.

Taj film bio je “Prometej s otoka Viševice”. A režiser tog filma bio je čovjek koji je umro prije nekoliko dana u 97. godini života. Njegovo ime je Vatroslav Mimica.

Tog ljeta kad je u Puli prvi put prikazao “Prometeja”, Vatroslav Mimica nije baš imao ugled uspješnog režisera igranih filmova. Nakon što je poslije rata kratko bio partijski funkcionar u kinematografiji, Mimica je tijekom 50-ih snimio par igranih filmova kojima se nije baš proslavio. Sljedećih godina Mimica se pretežno bavio animacijom te s tim crtićima stekao svjetsku slavu. Kao režiser igranih filmova, međutim, Mimica u tom trenutku nije imao baš bogzna što pokazati.

“Prometej s otoka Viševice” bio je film o komunističkom funkcioneru s fikcionalnog dalmatinskog otoka koji se zove Viševica. Junaka filma - koji se zove Bakula - upoznajemo kao vremešnog, oronulog direktora zagrebačke tvrtke, pripadnika umornog i ocvalog partijskog establišmenta. Na početku filma Bakula odlazi na rodni otok kako bi sudjelovao u proslavi 20. godine partizanske pobjede. Tijekom svih tih dvadeset godina junak Mimičina filma na otok nije navraćao jer je on za njega bio skopčan s traumatičnim sjećanjima. Kao mladac, junak filma je pokrenuo lokalni ustanak i vodio mjesne partizane. Na otok se ‘45. vratio kao vlast. U trenutku kad dođe na vlast, junak filma ima samo jednu opsesiju: da na otok dovede struju. U fanatičnoj želji da elektrificira Viševicu, Bakula otočane tjera na kuluk, rekvirira im imovinu i nabija im namete, sve dok ga čitav otok ne zamrzi. “Prometej” se toliko zamjeri mještanima da je na koncu prisiljen otići s Viševice podvijena repa. Sada - dvadeset godina kasnije - “Prometej” se vraća na isti taj otok, susreće iste te ljude, koji ga pamte kojekako. Tu na otoku stari komunist susreće čovjeka kojeg je Mimica očito zamislio kao novu iteraciju “Prometeja”. To je naivni lokalni načelnik (Ivica Vidović) koji tih 60-ih obija kancelarije ne bi li dobio kredit za hotelsko naselje.

U trenutku kad je Mimica premijerno prikazao svoj film, turizam je tek postajao ono što će postati do danas: prva, ako ne i jedina ekonomska grana jadranske obale. Tek će asfaltna cesta - dovršena iste godine - omogućiti milijunima austrijskih, njemačkih i čehoslovačkih mototurista da dopru do makarskih i omiških plaža, da se trajektima prevezu na dalmatinske otoke. Netom nakon premijere Mimičina filma, počet će masovni val jadranske hotelogradnje unutar kojeg će u jedvitih nekoliko godina biti sagrađena trećina hotela koje danas imamo na Jadranu. Kad sam prije nekoliko godina intervjuirao Mimicu za jednu filmsku knjigu, upitao sam ga je li svjesno u svojem filmu ovjekovječio taj civilizacijski, ekonomski i razvojni zaokret. Priznao mi je iskreno da - nije. Rekao mi je da je odabrao hotel, a da je mogla biti tvornica ili luka, da mu to u trenutku kad je pravio film nije bilo bitno. No, činjenica da u njegovu filmu Ivica Vidović ide uokolo s maketom hotela na neki je način “Prometeju” dala proročanski začin. Taj film kao da je sonda koja nas vodi u pramagmu, u lavu koja se još nije skrutila. Vremeplovom nas vodi u trenutak povijesti u kojem nastaje ono što je danas istočni Jadran.

Danas, 55 godina kasnije, možemo u glavi slobodno zamisliti fikcionalni “sequel” “Prometeja s otoka Viševice”. Možemo zamisliti Matu Bakulu koji je u toj Viševici imao spomenik - pa mu je spomenik miniran devedesetih. Možemo zamisliti hotel koji je izgradio Ivica Vidović, hotel koji je danas privatiziran, vlasništvo TUI-ja, Adris grupe ili Blue Suna. Možemo zamisliti tu malu uzobalnu općinu danas prekrcanu turističkom gradnjom, općinu koja gotovo isključivo živi od turizma začetog šezdesetih. Možemo zamisliti i nekog današnjeg načelnika, novovjeku verziju Ivice Vidovića, ali kudikamo sličniju Lovri Kuščeviću. Mogli bismo zamisliti načelnika koji dočekuje ruske ili norveške investitore, s njima na salveti iscrtava T-zone, u planove unosi apartmane i dijeli koncesijska odobrenja. Možemo zamisliti i djecu fikcionalnog Mate Bakule. Ta su djeca danas posvuda - i u SDP-u i u HDZ-u. Neki su ministri, neki su poduzetnici. Možda su i dalje identitetni ljevičari. Možda im je 22. lipnja važan, možda se s tronutom lojalnošću sjete svog oca ili djeda koji je jednom dolje na jugu imao statuu od bronce. Ali - čak ako i jest tako, ta “djeca crvene buržoazije” svejedno su se srodila s kapitalizmom. Postali su njegov nauljeni, funkcionalni kotačić, njegov najsolidniji, najučinkovitiji dio.

To je svijet koji je do svoje smrti stigao doživjeti Vatroslav Mimica. Kako je poživio dugih 97 godina, stigao je vidjeti svijet u kojem je Bakulin spomenik miniran, ali i u kojem je taj spomenik postao brutalistički šik, hipsterska moda. Stigao je doživjeti svijet u kojem je hotel koji je njegov lik sagradio postao portfelj internacionalne korporacije. U tom novom, potpuno drukčijem svijetu, Vatroslav Mimica je preminuo i ispraćen je kao veliki nacionalni klasik. I neka je: Mimica doista jest bio klasik. Ali, po mnogo čemu on je i osebujni klasik, bitno drukčiji od filmskih orijaša koji su tih 60-ih drmali istočnom Europom.

U posljednjih pola stoljeća i zapadna i istočna kulturalna kritika ispisala je tomove i tomove o istočnoeuropskom filmskom modernizmu. Kulturni komentatori i filmolozi pisat će stranice i stranice o Tarkovskom, Makavejevu, Wajdi, Jancsu, Paradžanovu… A ono što je tim ljudima zajedničko jest da su spram komunističke vlasti bili ili partibrejkeri ili čak izrijekom disidenti. Kršili su pravila, provocirali, iritirali, pišali u šešir. To je dijelom i razlog njihove slave.

Mimica nije bio čovjek iz te priče. On je bio prijeratni skojevac, mladi krležijanac, partizan koji će rat provesti u partizanskom sanitetu. Kao dio nove, mlade oligarhije “iz šume” bit će poslan za direktora Jadran filma prije svog 27. rođendana. U kinematografiju nije ušao odozdo, kao netko tko nosi kave i vuče kabele. U nju je ušao kao oktroirani, mladi politički direktor - da bi u njoj ostao kao klasik.

Nije bio jedini. Tih godina, iz te iste “šume”, na ključne pozicije stižu i ljudi kao što su Edo Murtić, Petar Šegedin, Slobodan Novak, Ivan Vitić, Neven Šegvić, Rudolf Bunk, Ivan Supek. Svi oni pristižu na ključne pozicije u kulturi, tehnologiji i znanosti u zemlji kojom neprikosnoveno vlada KV bravar, kojoj se politički vrh većim dijelom sastoji od slabo obrazovanih postolara i težaka. Do danas ostaje (meni neobjašnjiv) misterij kako je ta i takva zemlja - zemlje kojom su u osnovi vladali balvani - toliko bolje koristila tanahni ljudski kapital kojim je raspolagala nego što to naše društvo radi danas? Kako je moguće da su polupismeni tipusi iz narodnih odbora nebodere i bolnice povjeravali najboljim projektantima, muzeje najboljim kustosima, teatar najboljim kazalištarcima, a kinematografiju Mimici, Baueru, Tanhoferu? Kako to da su iscijedili tako puno iz tako oskudnog ljudskog kapitala, i to u državi koja je - kao što je i danas - u osnovi bila izvedenica Partije? I kako to da sa svim tisućama doktora i magistara nama, majku mu, danas to ne uspijeva?

Taj misterij je misterij kojeg se ne može mimoići kad se danas piše o preminulom klasiku Vatroslavu Mimici. Jer, Mimica je bio komunist i to je i ostao. Mimičini filmovi impregnirani su krležijanstvom, inficirani marksizmom. Mimicu je komunizam odgojio, podigao i dao mu šansu. Komunizam je i Mimičina pripovjedačka tema. U “Prometeju s otoka Viševice”, komunizam je možda i glavna tema.

Ali, kad se u “Prometeju” bavi komunizmom, Mimica ne laže i ne uljepšava. Mimica izrijekom prikazuje sve kontroverze komunističkog projekta. Kao po katalogu, on u filmu niže argumente koji su tom projektu uskraćivali legitimitet. Mimičin film prvi je jugoslavenski film koji pokazuje da se poslijeratna vlast suočavala s masovnim i ogorčenim otporom šutljive većine. To je prvi film koji prikazuje rekviriranje, eksproprijaciju, prisilne radne akcije. To je film u kojem bivši partizanski jatak kune junaka i kaže mu - “Lud vam je virova!” Mimica udara u fundamente komunističke političke (samo)legitimacije tamo gdje je za nju najbolnije. Tako otac poginulog Bakulina suborca - stari parun Zane - junaku filma spočitava sam smisao partizanskog ratovanja. Veli mu da bi “bez vas (partizana) svi dočekali kraj rata s glavom na ramenu. Možda bez slave, ali živi.” Isti se taj Zane ruga učincima egalitarističke ideologije kad junaku filma kaže: “Sad smo konačno svi isti: svi nemamo”.

Kao komunist, Mimica u “Prometeju s otoka Viševice” ispisuje nešto poput autobiografije komunizma. Kao u nekom fer suđenju, sve je tu. Na jednoj je strani “prometejstvo”, žudnja za modernizacijom, modernizacijom koja je za jednu generaciju otjelovljena u elektrici, a za drugu u hotelu. No, Mimica bez skanjivanja pokazuje kako za taj prometejski sok režim nije imao demokratski legitimitet. “Prometeji” budućnost uvode voluntaristički, silom, mimo volje puka ili čak protiv njegove volje.

U jednoj od danas najjezovitijih scena filma isti skeptični parun Zane proročanski će navijestiti junaku filma njegov politički poraz. U času kad se nazire Bakulin sukob s tvrdoglavim težacima, Zane mu kaže “Ne znaš ti šta je Viševica”. A kad ga ovaj pita “Što je po vama Viševica”, Zane mu jetko odgovara: “Kamen”. Proriče mu ispravno: junak Bakula na tom će kamenu slomiti zube i morati otići s otoka.

Ali, te 1965. Mimica nije samo prorekao sudbinu svojega glavnog junaka. U trenutku dok se magistrala probija put Molunta i Perasta, u času kad Jadran ulazi u novo poglavlje masovnog turizma, Mimica je proročanski navijestio ne samo sudbinu komunista Bakule nego i cijelog modernizacijskog pothvata u malomišćanskoj Dalmaciji. Danas - 65 godina poslije - doista znamo do koje je mjere Zane bio u pravu. Istina: “Viševica” doista jest “kamen”. Oprla se modernizaciji težački tvrdoglavo. Onog časa kad je represivni komunizam pao, ista je ta malomišćanska Dalmacija postala poprište oštre retradicionalizacije. Pohrlit će da zbriše vrednote modernizacije, od sekularizma i industrije do urbanog planiranja i planiranog turizma. Nisu samo brončani kipovi “Prometeja” završili u hrpi šute - nego i njihova zamisao o modernizatorskom skoku.

To je pravi epilog “Prometeja s otoka Viševice”. To je “sequel” Mimičina filma koji još nije snimljen. “Sequel” u kojem danas živimo, bolno svjesni da su Prometeje zamijenili Kuščevići.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 01:01