Izvorni film “Moje grčko vjenčanje” iz 2002. bio je jedan od najneočekivanijih velikih hitova u povijesti suvremenog komercijalnog filma. “My Big Fat Greek Wedding” izvorno je temeljen na kazališnoj monodrami koju je napisala i izvodila kanadska glumica grčkog podrijetla Nia Vardalos. Na temelju monodrame, Vardalos je napisala i filmski scenarij o mladoj Grkinji koja se nastoji otrgnuti svojoj odviše posesivnoj i patriotskoj obitelji grčkih emigranata u Chicagu. Vardalos je scenarij prodala pod uvjetom da sama glumi glavnu ulogu, a taj se dil pokazao plodotvoran i za nju i za film.
“Moje grčko vjenčanje” u režiji Joela Zwicka pretvorilo se početkom prošle dekade u golemi hit, nominirano je za Oscara za scenarij, a šarmantno nelijepa Vardalos nakratko je postala solidna zvijezda. Od tada je prošlo četrnaest godina, a u tih četrnaest godina Vardalos je napisala još tri realizirana scenarija, jedan i režirala, no svi su ostali nezapaženi. Ipak, sjećanje na “Grčko vjenčanje” ostalo je dovoljno živo da producenti procijene da vrijedi pokušati s nastavkom.
On je sad pred nama. Glavna junakinja Toula Portokalos (Vardalos) u njemu je sredovječna žena, supruga mladića s kojim se vjenča u prvom filmu (Corbett). Bračni par ima kći maturanticu (Kampouris) koju - baš kao njenu mamu u prvom filmu - guši posesivna grčka obitelj. Milleri i dalje žive samo dva kućna broja od Toulinih roditelja, bučne i indiskretne majke (Kazan) te oca (Constantine) koji je, kao tipični emigrant, zažareni grčki nacionalist. Sve su sirovine za nastavak tu, osim što nedostaje obvezatno vjenčanje. Da bi razriješila taj nedostatak, Vardalos se domislila pomalo neuvjerljivoj scenarističkoj akrobaciji. Ispostavi se da starim Toulinim roditeljima brak u Grčkoj nikad nije bio protokoliran. Stoga su oni tehnički nevjenčani, a kad odluče ispraviti formalnost, mama Portokalos počne to mušićavo uvjetovati blještavom svadbom. U skladu sa konvencijama serijala sve to skonča - dakako - svadbom s puno ouza i buzukija.
Humoristički koncept Nie Vardalos uvelike je sličan nekim hrvatskim sit-comima, poput “Naših i vaših” ili “Stipe u gostima”. On se temelji na crpljenju razlika između dva modela obitelji. S jedne strane je onaj WASP-ovsko anglosaksonski, rezervirani, u kojima odnos roditelja i djece uglavnom prestaje kad se djeca odsele. Drugi je onaj mediteranski, u kojem je obitelj centralna socijalna institucija, koja služi za sve, od nalaženja posla, preko financijske pomoći, do nabavke smokinga i vijenca. “Grčko vjenčanje” je - ukratko - antropološka sonda koja Amerikance upoznaje sa svijetom “barba Luke” - svijetom koji mi poznamo i bez ovog filma.
Nažalost, drugo “Grčko vjenčanje” nema hrapavi, neizbrušeni autsajderski šarm kakav je uza sve mane imao prvi film. Umjesto toga, drugim “Vjenčanjem” dominira petparačka didaktičnost, a najčešće scene su one u kojima neka od mudrih matrijarhalnih Grkinja izriče monologe iz self-help tečajeva izgovorene karikiranim grčkom akcentom.
Drugo “Vjenčanje” scenaristički visi na tanahnoj niti, a filmu nije pomogla ni suhoparna, sitkomovski prvoloptaška režija Kirka Jonesa. Zapravo, najbolja strana ovog osrednjeg filma je sama Vardalos. Lik koji je sama napisala ona glumi sa stanovitim šarmom, koji filmu kao cjelini posve nedostaje.