ANTE DEKOVIĆ

ZVJEZDANE STAZE 'Ja sam prvi Hrvat u Star Treku. Rekli su mi: Evo ti uniforma, obrij glavu. Rekao sam može i ušetao na komandni most Enterprisea'

    AUTOR:
    • Tena Šarčević

  • OBJAVLJENO:
  • 02.05.2019. u 22:28

 

Šibenčanin Ante Deković ima možda i najbolje radno mjesto na svijetu - sjedi na Spockovoj stolicu na komandnom mostu Enterprisea.

Riječ je naravno o televizijskoj hit seriji CBS-a i Netflixa “Star Trek Discovery” koja je upravo emitirala dvodijelno finale druge sezone, a upravo u te dvije epizode Deković (38) glumi časnika na komandnom mostu, iako - nije glumac.

 

- Jedan sam dan gledao “Novu generaciju” Zvjezdanih staza. Sjetio sam se kako sam bio fasciniran serijom kao dijete i pomislio kako bi skroz bila baza da za 30 godina gledam sebe gledam u njoj – priča nam Ante, koji radi na setu Discoveryja kao majstor za posebne efekte.

Kako je na projektu već pune dvije godine, sprijateljio se s redateljem finala i producentom Olatundeom Osunsanmijem, pa ga pitao ima li šanse da u epizodi odradi jednu gostujuću ulogu i ostvari svoj dječački san.

- On je odmah pristao i namijenio mi ulogu starfleet pilota. Međutim, kako to uvijek ide, prva uloga koja je bila izbrisana bila je baš uloga pilota. Na to sam upitao Olatundea: “A što sad?”, a on kaže da mogu glumiti nešto drugo. Ne nadajući se da je to opcija, bubnem da bih volio biti dio glavne posade Enterprisea. On kaže: “Cool, nema problema” - sjeća se Deković, koji je, osim na “Star Treku”, radio i na nizu drugih prestižnih projekata: hit serijalu “Igre gladi” s Jennifer Lawrence, “Da Vincijevim demonima”, apokaliptičnom blockbusteru “2012” Rolanda Emmericha, hit seriji “True detective” u produkciji HBO-a te “Game of Thrones” koja je upravo usred osme i finalne sezone.

Sibenik, 181109.
Ante Dekovic sibenski kaskader koji radi u filmskim studijima u Hollywoodu u Sjedinjenim Americkim Drzavama.
Foto: Nikolina Vukovic / Sibenski List / CROPIX
Nikolina Vukovic / CROPIX
 

Krojeno za njega

Kad je Trek u pitanju, prvo je mislio da će se pojaviti tek u jednoj sceni, no na kraju je završio u obje finalne epizode 213. i 214. pod nazivom “Such Sweet Sorrow” koja završava velikim preokretom.

- Skrojila se i isprobala uniforma. Kroz priču s odjelom za kostime doznao sam da je planirano da snimam četiri dana, a ne jedan. Iznenadio sam se pa pitao Olatundea što se događa. On se na to nasmijao i rekao da su me odlučili staviti na most Enterprisea u Spockovu stolicu, ako mi to odgovara – priča, pa dodaje da mu boravak na setu u ulozi glumca uopće nije teško pao jer već prilično dobro zna kolege koje su ga podržale.

- Na početku me nitko nije prepoznao jer sam se morao obrijati i ošišati – smije se.

- Sigurno bi mi bilo puno teže da sam bio na nepoznatom setu. Trebalo mi je nešto vremena da se snađem i pogodim timing, da shvatim gdje moram gledati i kako ne gledati u kameru. Godine iskustva na setu su mi tu definitivno pomogle – priča.

Na snimanju je atmosfera, kaže, familijarna.

- Ekipa i glumci su super, svi su se sprijateljili kroz ove dvije godine. Svi su glumci odlični. Sonequa Martin-Green je, recimo, jako ljubazna. Kad dođe na set, prvo pozdravi svaku osobu. Inače sam se odmah dobro razumio i s Ethanom Peckom, Spockom. On je baš legenda – pun je Ante riječi hvale za ekipu. Ne samo zbog toga kakve su osobe, nego i načina na koji obavljaju posao. Pojedinim su epizodama, priča, nadmašili sve ovako visoke kriterije.

- Zaista je posebno biti na “Star Treku”. Radi se o projektu koji ima više od 50 godina povijesti. Velika je odgovornost i obaveza naslijediti legendarne ljude koji su počeli projekt. Mogu reći da je zadnja epizoda druge sezone bila nešto najzahtjevnije što smo odradili – priča.

 

Snimanje trikova

Pobliže nam tumači i što je njegova uloga u radu na serijama kada nije član posade.

- Jedan sam od dva supervizora za vizualne efekte. Svaki kadar koji se napravi mora proći kroz naše ruke. U dogovoru s redateljima i producentima procjenjujemo je li kadar u redu ili nije. Sve počinje tako da dobijemo scenarij i moramo okvirno odrediti koliko će koštati epizoda u kontekstu vizualnih efekata. Onda s redateljima, producentima, piscima i ostalim odjelima dogovorimo kako snimiti koji dio filma da bismo poslije mogli to kvalitetno obraditi. Dok snimanje traje, sjedimo s redateljem i savjetujemo oko snimanja. Kad se montaža završi, tražimo različite tvrtke u svijetu, koje onda angažiramo da obrade kadrove – objašnjava Ante, kod kojeg se ljubav prema filmu javila kao posljedica toga što je vozio skejt – po uzoru na Amerikance, on i prijatelji iz Šibenika su htjeli imati vlastite snimke trikova koje izvode, pa su se bacili na kameru. Vjeruje da je te 1998. možda to bio i prvi skejt-video u Hrvatskoj. U Šibeniku sigurno je. Ostatak je povijest; sve je više razvijao kreativne afinitete pa nije bilo druge nego otići u Hollywood.

 

U svojoj sada već poduljoj filmskoj karijeri, Ante je dva puta bio nominiran za nagradu VES-a (Visual Effects Society), a jednom i za Emmyja, za rad na “Da Vincijevim demonima”.

- Emmy je Oscar za TV. Konkurencija je jako velika, pa je to ogromna čast. Poslije tolikog truda, neprocjenjivo je vidjeti kad ti netko da priznanje za rad. Svake je godine samo 16 ljudi su nominirano za Emmy. “Da Vinci” je bila dosta naporna i izazovna serija. Osam mjeseci smo radili 12 do 15 sati dnevno, šest ili sedam dana u tjednu. I onda je krasno vidjeti da su i drugi iz industrije primijetili tu kvalitetu i da je serija popularna. To je super motivacija – priznaje Ante. Priznaje da mu je teško i pomisliti na kojem bi idućem projektu mogao raditi nakon “Star Treka”. - Ciljevi mi se stalno mijenjaju. Volio bih se više posvetiti režiji, a možda čak i glumi – smije se. – Trenutno radimo punom parom na više “Star Trek” projekata istodobno, a, kako je krenulo, potrajat će to i godinama. Kad jednog dana odlučim sići sa zvjezdane staze, najvjerojatnije ću se prebaciti na film jer će poslije ovoga biti teško naći novi izazov u televizijskoj produkciji – iskren je.

No, ne čini se da Ante ima problem s traženjem novih izazova. Jedan takav bio je već sam odlazak u SAD.

- Nikada nisam imao neke predrasude prema Americi, a pogotovo prema Hollywoodu. Otkad sam se počeo baviti efektima, bilo mi je jasno da je upravo Hollywood mjesto na koje moram ići ako želim raditi na velikim produkcijama. Kada sam došao, najviše me je iznenadio sam izgled Hollywooda i, recimo ulice Walk of Fame, sa zvijezdama. Nije glamurozna kao što izgleda na televiziji. Također, ne može se sasvim doći do slova Hollywood. Ocean je jako hladan i prljav, čak i ljeti. Los Angeles je veleban grad i nevjerojatno je koliko ima prometa. Kad kažeš da ti treba 435 minuta automobilom do posla, ljudi ti zavide koliko živiš blizu posla. Druge dimenzije – smije se Ante.

Streaming invazija

Tumači nam i što misli o današnjim trendovima u filmskoj industriji, ali i problemima koji se u njoj pojavljuju.

- Dobro je vidjeti da su streaming servisi poput Netflixa i Amazona sve popularniji. Digla se i kvaliteta i kvantiteta. Lijepo je vidjeti i da se sve više radi i po Europi, da nije isključivo centralizirano na Ameriku. Ali, nažalost, to je većinom samo da bi se po svakoj cijeni uštedjelo, zbog čega kvaliteta projekata može patiti – tumači, pa nastavlja: - Recimo, trend je da određene zemlje (ili američke države) daju povrat poreza za snimanje filmova. Znači, za svaki potrošen dolar produkcije dobivaju postotak nazad. Tako, recimo, Montreal u Kanadi nudi povrat čak 40 posto sredstava. To je super za produkciju i ekonomiju. Ali dogodi se da tamo nema dovoljno kvalificirane radne snage, nema infrastrukture, pa postane nezgodno. Velika je razlika između Hollywooda, gdje se snima već generacijama i, primjerice, Atlante, koja je trenutno broj jedan za snimanje, a u kojoj filmska industrija postoji tek desetak godina – objašnjava Ante.

Za kraj ga, naravno, pitamo planira li skoro u svoj rodni kraj.

 - Pokušavam dolaziti u Šibenik što više mogu i ostati koliko god dugo mogu. Dođem minimalno jedan ili dva puta godišnje. Život u Hrvatskoj i SAD-u se razlikuje. Volim život uz more kod Venice Beacha, a i zaista imam puno poslovnih mogućnosti.

Međutim, nakon 14 godina i, može se reći, nomadskog života po Americi, sve mi više nedostaje Europa, a posebno Šibenik. Ne bi mi uopće smetalo da se vratim na neko dulje vrijeme – zaključuje.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo