Koncertima Tamare Obrovac i Richarda Galliana u četvrtak navečer zahuktao se u Poreču 2. Vallamar Jazz Festival. Promovirajući novi album "Madirosa", direktorica Festivala Tamara Obrovac je sa Transhistria ansamblom, pojačanim nadahnutim češkim gudačkim kvartetom Epoque, odradila jedan od najboljih nastupa karijere u dupkom punoj Eufrazijevoj bazilici.
Nakon tek jednosatnog koncerta publika je uzalud klicala za još, jer Tamara je svoj fascinantni bend skromno postavila tek kao predgrupu i razdragano mnoštvo sjajno pripremila za headlinera večeri, najboljeg svjetskog harmonikaša, čudesnog Francuza, Richarda Galliana i njegov "Piazzola Forever Septet".
A Galliano te večeri nije znao za milost. Strastveni pronositelj lika i djela Astora Piazzole, program je sastavio samo od "tango nuevo" komada. I dok je naizmjenice svirao dugmetaru i bandoneon, a savršeno uigrani bend (tri violine, klavir, bas i čelo) "sekundirao" predivno usklađenim i stopljenim zvukom, publika bi uspijevala odahnuti tek u frenetičnom pljesku među brojevima. Svaki novi tango, a koncert je trajao više od sat i pol, činio se kao konačni uzlet do vrhunca.
I dok je muziciranje Tamarinog benda bilo bliže religioznom uznesenju, Galliano je otišao dalje. Jazza se prihvatio nakon dugogodišnjeg bavljenja klasikom "da bi se oslobodio svih spona", kako je natuknuo poslije koncerta. A Piazzolina glazba i jest tu negdje. I najzamršeniji glazbeni klinčovi rješavaju se nježno, a dinamički proplamsaji i zapanjujuća virtuoznost razbijaju strogoću ritma tanga.
Svaka je prava strast, koliko intenzivna i ozbiljna, toliko i teška, jer čini da se uspostavljena vezu čini neraskidivom. Zato nije čudo što je publika uz gromoglasni pljesak i vrištala, što je Galliana izvukla čak na tri bisa i što je u doslovno i u prenesenom značenju temperatura u crkvi bila blizu konačnog vrelišta. Bio je to čudesni koncert velikog virtuoza koji je u svom učitelju našao nevjerojatnu i, kako smo vidjeli, nepresušnu inspiraciju. Njegova je harmonika i vrištala i uzdisala, imali smo to sreću čuti, a dobri duh Piazzolle zadovoljno se smješkao lebdeći podno lukova i apsida prelijepe porečke bazilike.