KRIES MOJMIRA NOVAKOVIĆA

ALBUM 'SELO NA OKUKE' OBJAVLJEN U ENGLESKOJ Apokaliptični postpunk hrvatske baštine Britanci doživjeli kao The Clash, 'ali s gajdama'

Solin, 190714.
Po vec ustaljenom obicaju, Mojmir Novakovic i Kries zatvorili su i ovogodisnji Ethno ambient u Solinskoj gradini. Koncert je to koji se iscekuje cijelu godinu. Mojmir je etnomuzikolog koji je pronasao i ozivio mnoge staroslavenske pjesme kojima poput nekog samana publiku baca u trans.
Foto: Marijo Basic / CROPIX
Marijo Bašić / HANZA MEDIA

 

Sjeća li se netko smiješne pomame niza hrvatskih glazbenika za etnom u po mnogočemu čudnim 90-ima? Malne je ispalo da je nakon tamburaša i klapa te CRO-dancea sljedeća velika stvar domaće glazbene scene etno, pa se u to trpalo sve i svašta; od Legena, Dunje Knebl i Lidije Bajuk koji su tamo doista i spadali do niza više ili manje eksponiranih estradnih pojava koje najčešće prate ovu ili onu modu po načelu “vidjela žaba da konja potkivaju pa i ona digla nogu”.

U takvoj glazbenoj baruštini Legen je bio bitno drukčiji i temeljitiji, a predvođen karizmatičnim Mojmirom Novakovićem vrlo uvjerljiv, ponekad čak na rubu radikalnog, premda zapravo najbliži onome što bi se kod nas moglo ili trebalo zvati etno-glazbom ili world musicom. Gajde i sopile, ali i kompjutori i električne gitare, etno i techno, bili su temelj za tri albuma, tri filmska soundtracka, učešća na nekoliko kompilacijskih izdanja te postanak Kriesa u kojem je Novaković okupio drugu ekipu.

“Ne pokušavamo konzervirati ili sačuvati stare hrvatske tradicijske pjesme jer to bolje čine neki drugi ljudi, ali uživamo u njihovom simbolizmu, riječima, melodijama”, piše na web stranici Kriesa. No zbog Mojmirova jedinstvenog i snažnog, šamanističkog glasa, jasno je da je Kries nastavak Legena, ali i to da je treći album “Selo na okuke/Village Tracks”, ujedno prvi za britanski Riverboat, najkonzekventniji i najkoherentniji, najimpresivniji i najuspješniji u misiji stapanja mistike (hrvatskog) etna, dugih sjena folk i gothic-rocka, natruha drum’n’bassa i mračnosti post-punka.

 

Mojmir se prije koju godinu u Englesku odselio zbog programerskog posla, no u magazinu fROOTS već duže prate što radi u glazbi pa je u povodu objave “Selo na okuke/Villag Tracks” glavni urednik Ian Anderson napisao da je “na svoj način album jednako uzbudljiv kao i London Calling, ali s gajdama - napravljenim od jareće kože.” Osobno bih radije potegao usporedbu s ranim albumima Killing Jokea. U istom magazinu, vodećem na engleskom govornom području za world music scenu, Chris Nickson tako piše da “bubnjevi i udaraljke još uvijek preplavljuju, kao da stojiš na putu tenku. Pjesme možda dolaze iz tradicije, no način na koji su izvedene posjeduje svu snagu i strast najboljeg punka. Zvuče kao da im sam život ovisi o svakom udarcu, svakoj noti”.

Doista, dobar dio njih zvuči poput najave ili soundtracka apokalipse, ali i konekcije s tajnama davnih vremena s kojima su obični ljudi izgubili vezu. Uz Mojmirov moćni glas, rušilačku ritam-sekciju, “plemenske” udaraljke i zubate gitarske rifove u produkciji Ivana Božanića, posebno valja istaknuti gajde Andora Vegha, no najvažnije je što su u odnosu na prijašnje albume, i Kriesa i Legena, ovaj put pjesme najbolje strukturirane. Teško je Kries uspoređivati s bilo kime, no nije nemoguće “Selo na okuke/Village Tracks” povezati s novim albumom “Carry Fire” Roberta Planta. Kako zbog Mojmirove vokalističke gorljivosti, tako i zbog Plantove naklonosti redefiniranju i revitalizaciji tradicionalnih motiva, ma otkuda potjecali.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr
Tagovi

Izdvajamo