Toliko sam već "tinte prolio" o Damiru Avdiću da mi je već teško iznova i iznova ukazivati na njegov lik i djelo te značaj koji kao najžešći pjesnik, naoružan sam svojim stihovima, glasom i električnom gitarom odvrnutom na jedanaest ima "na ovim prostorima". Te nesretne prostore je opisao i ozvučio bolje nego itko drugi u posljednjih petnaestak godina, ali odavno se stihovima otisnuo i u svijet, shvaćajući da su naši problemi tek dio globalne slagalice ili nedoumice, da se poigramo dvosmislenošću engleske riječi "puzzle".
Krenuo je tako Avdić "...od trnja i žaoka" (2004) da bi na "Mrtvi su mrtvi" (2008) posve ogolio motive i uzroke, zločine i posljedice nove runde balkanskih klanja. Tada se doimao i poput rock'n'roll ili hardcore punk utjelovljenja zaklanog Ivana Gora...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....