Vidjet ćete, Harrell će privući prave sladokusce - govorio je program manager festivala Željko Žarak još na presici u travnju kad je najavljivao festival. - Ipak - upozoravao je ovih dana dok smo ga iščekivali - morate znati da je komunikacija s njim vrlo teška.
Imali smo to na umu na putu u njegovu hotelsku sobu.
Davor Hrvoj, veteran jazz novinarsta, čovjek koji je, valjda, od 100 najznačajnijih svjetskih jazz glazbenika razgovarao s njih 98, uspio je dogovoriti intervju i s Harrellom. Dok Hrvoj, organizatorica Kristina, službeni Valamarov fotograf Mladen i ja koračamo hodnikom prema hotelskoj sobi Toma Harrella, mimoilazimo se s onižom debeljuškastom i ljubaznom Azijatkinjom, zapravo Amerikankom. To je Angela, Harrellova supruga, menadžerica, koproducentica i tko zna što još sve ne. - Tom vas čeka u sobi - rekla je i nekamo nestala.
Odškrinuta vrata
Harrell nas dočekuje iza odškrinutih vrata, provirujući jednim okom. Prilično dugo stoji tako iza vrata hotelske sobe i - šuti. Njegova nas šutnja zbunjuje. Onda, ipak, šire otvara vrata. Bio je to, po svemu sudeći, znak da uđemo. I dalje ništa ne govori. Štoviše, glavu je sklonio u onaj procijep između vrata i zida, a nas četvero zbunjeni ulazimo u neku vrstu predvorja njegova apartmana.
U toj nevelikoj sobi pokušali smo svaki naći svoje mjesto, no zapravo nismo znali kamo bismo sa sobom jer je Harrell i dalje skrivao glavu od nas iza vrata. Spašava nas snimatelj koji hladnokrvno postavlja stativ, učvršćuje kameru i pita: - Tko gdje sjedi?
Harrell sjeda na dvosjed, Davor je pokraj njega s mikrofonima, a Kristina i ja povlačimo se u drugi plan. Činilo se da intervju može početi, ali i dalje je vladala prilično neugodna tišina. Naime, Harrell jest sjeo do Hrvoja, ali je glavu svrnuo na drugu stranu, gledao u pod, i, dakako, šutio.
Odjeven je jednostavno i vrlo uredno. Crna košulja zadignuta ovratnika, crne hlače, crne cipele. Sjedi naslonjen, s obje ruke položene na koljena, i povremeno skreće pogled od zida prema nama. Počinje intervju.
- Sviram iz ljubavi, a zbog čega drugog. Samo tako uspijevam preživjeti - govori jasno, ali i dalje vrlo plaho.
Počeo je svirati trubu već u osmoj godini, s 13 je nastupao u lokalnim sastavima, a 1969. je diplomirao kompoziciju na prestižnom sveučilištu Stanford. Nakon studija počinje suradnja s big bendovima. Prvo s orkestrom Stevea Kentona, zatim u big bendu Woodyja Hermana, puno kasnije u big bendu Charlieja Hadena itd. Bio je i član kvinteta Horacea Silvera, kao i kvinteta Phila Woodsa, i to u drugoj polovici osamdesetih kad se taj kvintet smatrao jednim od najboljih malih jazz sastava na svijetu.
Dok nam tako prepričeva svoj glazbeni put, čini se malo opuštenijim.
- Od 1989. vodim svoje sastave, uglavnom kvintete, ali i veće ansamble s gudačima te velike orkestre - govori.
Harrell je čovjek koji, sasvim je to jasno svakome tko s njim provede više od nekoliko minuta, ima ozbiljne probleme u komunikaciji. Kako čovjek kojemu je dijagnosticirana shizofrenija uspijeva voditi te orkestre, svirati, komponirati i uopće imati senzacionalnu glazbenu karijeru? Dakako, to nije bila tema o kojoj bi se s njim moglo razgovarati.
Poslije ponovno susrećem njegovu suprugu Angelu, ali i ona izbjegava razgovor o bolesti.
Njegov jedini svijet
Kad je došlo do puknuća, kad se njegova shizofrenija razgoropadila?
- Ja ga oduvijek znam takvog - kaže nasmijano.
Ipak, stvari su postale jasnije već na tonskoj probi, a zatim i na senzacionalom koncertu u subotu navečer. Glazba je jedini svijet u kojemu živi Tom Harrell.
Sjajni, crni muzičari iz njegova kvinteta opušteni idu za Angelom koja je uvijek na čelu kolone. Harrell ide za njima, na velikom odstojanju, u jednoj ruci nosi težak kofer s trubom, a u drugoj torbu s notnim papirima. Dok se na probi uštimavao zvuk i momci iz orkestra rasviravali, Harrell je stajao nasred pozornice u crnom. Izgleda da je uvijek odjeven u crno. Bujne sijede kose, s tamnim naočalama koje ga skrivaju od svijeta, i po danu i po noći, i na sceni i mimo nje, potpuno je nepomičan. Sve dok ne zasvira. Njegova truba tada zagospodari i možete osjetiti užitak zajedničkog muziciranja.
- U glazbi su jedino važni osjećaji - kaže Harrell. Taj silno nježan, krhak, od izvanjskoga svijeta odustali, povučeni, genijalni glazbenik s trubom u ruci postaje netko drugi, njegova ekspresija osvaja. Čudesna transformacija. I publika je u krcatom gledalištu na koncertu to osjetila. No, već u idućem trenu, dok kvintet nastavlja svirati bez njega, on se ponovno sasvim ukipi, iako oko njega bjesne frenetični ritmovi, a momci u sastavu trepere svakim svojim mišićem.
Harrell kao da je nestao, kao da više nije ovdje s publikom, glazbenicima... Isto je tako “nestao” i na tonskoj probi, nekoliko sati prije nastupa. Odjednom se zgurio na sceni i počeo bilježiti u crtovlje, na samoj bini. Jaki maestral otimao mu je notni papir, kroz glazbu su se probijali cvrčci, uz nas, tik do otoka, snažan je gliser vukao padobrance, podnevna vrelina oslobodila je mirise borova, čuvar plaže podno pozornice razbacivao je grote, turistkinje su se pod jakim uljima pržile dva koraka dalje, a Harrell je i dalje zguren, sasvim udubljen, zapisivao svoju glazbu.
‘Tom voli intervju’
Nakon sat vremena očaravajućeg post bop koncerta Harrell je samo predstavio sastav i tiho, vrlo tiho kratko zahvalio publici. Nakon toga se polako okrenuo, iskrao s pozornice, maknuo od reflektora i otišao sam, tik do mora, u mrak. Baš kao kad je pred kraj intervjua, spomenuvši kako je od Gillespieja naučio da se mora puno vježbati, naprosto ustao i otišao dva koraka dalje u mračnu kupaonicu. Tren kasnije je samo izvirio iz mraka, s trubom u ruci i debelom prigušnicom te rekao da je vrijeme za vježbanje. U potpunoj tišini mi smo se tada digli, opet u tišini pokupili stvari i nestali iz sobe.
Kad sam desetak minuta kasnije, još sasvim omamljen, susreo u press centru Angelu zahvalio sam joj i ispričao se na gnjavaži koju smo im priredili, a ona je vedro odgovorila: - Ne, bilo je sjajno, Tom jako voli intervjue. Bio je silno zadovoljan. Slikala sam vas.