Godina dana nakon smrti Amy Winehouse prvo je “prolazno vrijeme” na kojem se valja zapitati koliko je neprolaznosti ostalo u liku i djelu pokojne Amy Winehouse.
Ako su je za života uspoređivali s Janis Joplin - više zbog glasa i stila života, manje zbog pjesama - neke usporedbe stoje i nakon Amyne smrti. Jedan posthumni album Amy je već objavila. “Lioness: Hidden Treasures” solidan je pokušaj da se koliko-toliko zaokruži slika o Amy, stečena o njoj nakon prva dva albuma, debija “Frank” i antologijskog “Back To Black”.
Famozni ‘Klub 27’
Ipak, “Lioness” se ne može mjeriti s posthumno objavljenim remek-djelom Janis Joplin “Pearl”. Janis je imala vremena gotovo posve završiti “Pearl”. Amy je tek započela rad na trećem albumu pa se “Lioness” doima tek poput kompilacije novijih i starijih snimaka.
“Lioness”, iako pomalo frankenštajnovski sastavljen, potvrđuje da imamo razloga žaliti za Amy kao što su to početkom 70-ih činili suvremenici Janis Joplin. Njihova djela - kao i drugih velikana iz famoznog “Kluba 27” te ostalih prerano umrlih rock, country, blues i pop zvijezda u rasponu od Roberta Johnsona do Tupaca Shakura - ništa ne može izbrisati. Ta će djela zauvijek ostati s nama. Ona su vječna, no ono što nas muči, jer tih je djela u pravilu malo, jest pitanje kako bi i u kojim sve smjerovima išla glazba Janis Joplin, Jimija Hendrixa, Roberta Johnsona, Hanka Williamsa, Kurta Cobaina, Buddyja Hollyja, Jima Morrisona, Iana Curtisa, Jeffa Buckleyja...
To nas pitanje muči i kod Amy jer imala je strašan kapacitet ne samo za pop, soul, jazz i rhythm & blues pjesme koje je pjevala, nego i za mijenjanje naravi popularne glazbe koja nakon nje, barem za neko vrijeme kad su posrijedi ženske pjevačice, neće više biti tako uzbudljiva. Zamislite samo kakva bi to bitka bila između Amy s pravim trećim albumom i Adele s njezinim trećim albumom.
Bila bi to bitka od koje bi profitirala cjelokupna pop glazba, bitka možda usporediva s natjecanjem Beatlesa i Stonesa, a veća i od rata Blura i Oasisa. Valja ponoviti i kako najveći diskografski uspjeh protekle godine - album “21” Adele - ne bi bio moguć da nije bilo Amy koja je uspjela promijeniti narav (ženske) pop glazbe ranog 21. stoljeća.
Neki smatraju kako je u pop glazbi sve ionako kratkotrajno i da je bolje snimiti jedno ili dva remek-djela, a najkasnije nakon trećeg albuma zauvijek nestati s horizonta. Ako sam nekoć i sam tako razmišljao, s vremenom sam posve revidirao taj stav. Primjerice, što bi sve blues bio da Robert Johnson nije umro? Možete li zamisliti Hendrixa kako odlazi u jazz i možda se udružuje s Milesom i kako bi to zvučalo?
Nedostaje razvoj
U konačnici, zar doista ne biste voljeli slušati ostarjelu Janis kako pjeva jazz ili zrelu Amy kako odlazi u blues kad nas je već zavela svojim retromodernim klasikom “Back To Black” na kojem je s lakoćom klizila kroz R&B, soul i modernije plesne ritmove? Koliko god nam njihova djela ostala za vječnost, meni ipak nedostaje onaj neki razvoj događaja koji se kod takvih talenata mogao naslućivati, a koji nismo dočekali. Možda bi ti mladi lijepi leševi postali ishlapjeli starci, možda bi nas mučili predugim fade-outom, no barem bismo dobili još jedan, dva ili tri-četiri velika albuma. Ima nešto i u starenju, čak i ako su posrijedi rock i pop zvijezde.
Dapače, prerane smrti, poput Amyne, otimaju nam velika djela koja nikada nismo imali prigodu čuti. S druge strane, to što je živjela na rubu i pjevala o tome bio je dio “paketa” kojim nas je privukla. Njezine pjesme bile su neodvojive od njezina životnog stila i baš zato nam je bila tako stvarna. U aseptičnoj pop glazbi 21. stoljeća napokon smo dobili nekoga tko za svoje pjesme pati, krvari, opija se i drogira, pa ako treba i do nažalost prerane smrti.
Izmišljaju svašta ne bi li im produžili život i nakon smrti. Tako ćemo i od Amy dočekati barem jedan live album, a možda se nađe i još pokoja studijska snimka za neku prigodnu, obljetničarsku kompilaciju.
Uskrsnuće
Ono novo je da će i Amy, poput Tupaca, vjerojatno dočekati svoj hologram pa uskrsnuti na nekom idućem Glastonburyju. No, zar ne bi bilo ljepše dočekati da Amy ostari i počne snimati jazz albume, što je i najavila blago džeziranim debijem te odjavnim duetom “Body And Soul” s Tonyjem Bennettom? Dok slušam taj duet, Amy se doima starom gotovo koliko i 85-godišnji Bennett, kao da nam je na željela poručiti: “Eto, takvom me nikada nećete vidjeti”.
Jadne cure
Pokušat će industrija izmisliti i “novu Amy”. Jadne cure kojima će se lijepiti ta naljepnica. Prevelik je to teret. Jedna, takva, “nova Amy” već je zapjevala za Italiju na Eurosongu u Azerbajdžanu. Nitko više ne pamti kako se zove, čak ni Talijani. Naime, “nove Amy” i “nove Janis” nije moguće stvoriti. Glazbeni biznis u digitalnoj eri može svašta, čak i hologramski oživjeti pokojnika ili pokojnicu, ali za stvaranje “nove Amy” od pomoći nisu ni kompjutorski trikovi ni genetski inženjering jer “novu Amy”, baš kao i “novu Janis”, nemoguće je stvoriti. To su talenti koji niču jedino sami od sebe.
Zato su ljudi u sjećanje, kad se pojavila Amy, dozvali Janis, a tko zna koliko će vremena proći da se pojavi cura zbog koje ćemo se sjetiti Amy. Ako se pojavi, već sada joj treba poželjeti da poživi mnogo, mnogo dulje od Amy i Janis čije pjesme, premda su njih dvije živjele burno i kratko, očekuje jako dugi vijek uporabe.