Prvih pet godina plamen Vatre, uz prigovore da je posrijedi tek slabašna kopija EKV-a, nije nadavao da bi se mogao tako rasplamsati, no od četvrtog albuma “Aritmija” (2006) postalo je jasno da je bend, kojem se ni nakon dvadeset godina “nikud ne žuri”, nakanio da uspije i ustraje. Doduše, trebalo je proći još pet godina da se dogodi hit poput “Tremola”, uz blagodatnu i nesebičnu pomoć Urbana, da bi nakon tri godine stigao i megahit “Tango”, bez pomoći sa strane, sada i “Nama se nikud ne žuri” s Massimom, a u posljednjih dvanaestak godina i jaka kolekcija (virtualnih) singlova.
Takav niz je posljedica čvrste volje, nepokolebljive upornosti i zaraznog optimizma koje je Ivan Dečak prvo usadio u svoj bend, a potom prenosio i na publiku pa se Vatra prometnula u postojan sastav koji je iz indie-rock rakursa pridonio upristojavanju i razlikovnosti hrvatskog glazbenog mainstreama.
I to je, ako mene pitate, najveća vrijednost Vatre koja solidnu tržišnu prođu postiže kroz podizanje, a ne urušavanje kvalitete. Na tom kursu je i “Nama se nikud ne žuri” na kojem je sve ono što znamo o Vatri i Dečakovom rukopisu još komercijalnije i dorađenije, veće i moćnije, pa i spektakularnije i bombastičnije, ali na ukusan način. Ako su raniji albumi Vatre imali pokoju uspješnicu, ovaj je poput niske od devet hitova s melodijama raspisanim i napucanim da, bude li sreće, zatresu pozornice najvećih dvorana i open-air festivala.
I to od uvodne, naslovne s Massimom, do odjavne, uzdižuće balade “Pitanje i odgovor” s Tonkom. Primjerice, “Ukleti Holandez”, “Poruke u boci” i “Sekvoje” sublimiraju neke od kvaliteta U2 i Kings Of Leon, ranijih Coldplaya i Musea, boljih dana Editorsa i Killersa, pri čemu te poveznice, više nego usporedbe, navodim da pojasnim na kojem bi “terenu” Vatra igrala da kojim slučajem “gori” iz Velike Britanije ili Amerike.
Ima ovdje i post-punka i synth-popa na tragu Depeche Modea, odnosno balansa rocka i elektronike, podsjećanja na 80-e i 90-e, ali je jasno da ovakav album nije mogao nastati prije trideset ili četrdeset godina. Tako recentni singl “Sve je tišina” predstavlja glamurozni iskorak u funk, uz podsjećanje na najefektnije trenutke Duran Durana i novog romantizma iz ranih 80-ih, a nešto slično vrijedi i za “Vatra se primiče”, no više je to postmodernistička refleksija nego uranjanje u retro.
Dečak, sklon metaforama i romantici, i nadalje je uronjen u liriku o mrežama tankih niti međuljudskih odnosa, prijateljstava, djetinjstva, odrastanja i ljubavi, fino utkanu u pjesme s refrenima koje je teško izbaciti iz uha. I to je njegovo najefikasnije oružje, mada se povremeno ponavlja u motivima i slikama.
S obzirom na to da se već nekoliko godina nameće i pitanje što je album kao “fizički nosač zvuka” te da “Nama se nikud ne žuri” ostavlja dojam dviju zasebnih cjelina, možda je Vatra mogla prvih pet pjesama objaviti kao jedan, a potom naredne četiri pjesme kao drugi (virtualni) EP. No, i ovako je posrijedi domaće pop-rock izdanje na konto kojeg njegovi vlasnici zaslužuju još masovniju publiku, a to bi bilo blagotvorno i za scenu.