ZAGREB - Govoriti danas o ubojstvu Johna Lennona kao o tadašnjem momentu kozmičke tuge definitivno je pretjerano.
Posljednjih godina njegova života Lennon je po medijima - a tadašnja Jugoslavija u tom pogledu nipošto nije bila iznimka - tretiran kao celebrity u lošijem smislu te riječi, dakle ne kao znameniti stvaralac ili interpret ili naprosto glazbenik, nego kao znamenit izvor raznovrsnih sablazni koje se mogu krasno unovčiti na novinskim stranicama.
Dvije guzice
Sablazan je bila Yoko Ono sama po sebi; još je veća sablazan bila zato što je smatrana motivom raspada The Beatlesa, tog stroja za kovanje hitova i novca; sablažnjive su bile njihove provokativne fotografije (vjerojatno u historiji zapadnog tiska nikada nisu bile objavljene dvije guzice neprivlačnije od njihovih, pogledati pa povjerovati), i tako dalje; a svaka je ta zbiljska ili suponirana sablazan vješto napuhana do senzacije (ne mislite, valjda da je trebalo čekati Madonnu ili Paris Hilton da to zbude - ta one su samo uklizale u već uhodanu kolotečinu koju je svojim jedinstveno vrckavim bokovima izdubla Marylin Monroe).
Kec na devetku
Ubojstvo zvijezde, pa još tako apsurdno (kako se doimalo i tada i danas), savršeno se uklopilo u već kolaudirani tretman. Dapače, nadmašilo je sve ostalo što se moglo ili htjelo reći o Lennonu. Sjelo je kao kec na devetku: moglo je puniti stranice danima, a zatim i godinama, u redovitim razmacima (obljetnice su tako drage urednicima: nije potrebno razmišljati o budućnosti i opcijama pored već osigurane i atraktivne prošlosti; Titanic uspješno i nepogrešivo tone u redovitim razmacima već cijelo stoljeće).
Takva smrt savršeno hibernizira trenutak: ubijeni više nikada ne riskira da ga pregazi vrijeme, ostaje ono što je bio u svom zenitu, vlastita slika Doriana Greya (dobro, ne baš zauvijek: James Dean i Albert Camus su već dobrano mrtvi i u kolektivnom imaginariju, ali se nisu dali dugo, Dean dobra tri desetljeća nakon pogibije).
Kairos bi inače neumitno prošao, zajedno s adolescencijom onih curica koje su vrištale na infantilni ton i jednostavne akorde pjesmuljaka Lennona i McCartneyja. Generaciji tih curica, uhvaćenih na tadašnjim filmskim dokumentima, bilo je posve neshvatljivo da su desetak godina ranije neke druge curice u kovitlacima svojih neosviještenih hormonalnih oluja podjednako vrištale na koncertima Gilberta Becauda (nazvanoga - pazi, pazi - Gospodin 10.000 volti; potražite danas na You Tubeu npr. Et maintenant, pa recite je li vas stresla makar minimalna voltaža džepne svjetiljke). Generaciji pankera, koja se nedugo prije toga htjela pošorati sa šminkerima u zagrebačkome Big Benu, podjednako je još za Lennonova života bilo nepojmljivo zašto bi itko, po Bogu milome, vrištao od ekstaze slušajući Beatlese. Lakše bi im bilo shvatiti ekstazu sv. Tereze, premda na svoj način (koji je, možda, zapravo bio i Berninijev).
Lijes You Tubea
Pitanje je samo je li taj zaleđeni trenutak blagodat ili prokletstvo za samoga Johna Lennona, njegovu ulogu u popularnoj glazbi i u pop kulturi njegova doba, te u kolektivnom imaginariju kako njegovih, tako i naših današnjih dana.
Skupa s nesretnim Lennonom - zaleđenim u virtualnom prostoru, u staklenom lijesu You Tubea - pokopane su i sve njegove nade da se izbavi The Beatlesa, da skine sa sebe slavnu prošlost koja je Lennona sapinjala (za razliku od Paula McCartneyja koji je i danas muze, s mjerom, ali uporno). Tašti Sean Connery se morao latiti vlastite ćele (a i redovničkog habita, u Imenu ruže) da bi saprao sa sebe losionski vonj Bonda, Jamesa Bonda. John Lennon se latio Yoko Ono, našao je drukčije i daleko provokantnije tekstove (na što je nedavno ovdje kompetentnije od mene upozorio Aleksandar Dragaš), tražio je drukčiji glazbeni diskurs (bez kojega tekst nema veću prodornost od notice u novinama).
Duhovno ubojstvo
Ako je to i uviđao ponetko u publici, i ponetko među kritičarima, za javnu masu Lennon je do same svoje smrti ostao neslužbeni frontman The Beatlesa. Dok se on trsio ubiti The Beatlese u sebi (ne da bi ih razorio, ali to je bio nusprodukt tog nastojanja, nego da bi ih nadrastao i vinuo se drukčije letove), dotle je anonimac, kome ime ne bi trebalo ni publicirati, zapravo pošao ubiti stožernog Beatlea - i tako ga je definitivno zakovao baš u tu ulogu, u crnu rupu koletivne podsvijesti u kojoj će on i dalje biti član liverpoolske četvorke. Tako je ubojstvo, pored fizičkoga, bilo zapravo i duhovno.
To tada nitko nije shvaćao, a medijskoj industriji ni danas nije važno.