ZAGREB - Stilski raznolika glazbena ponuda, sad već po tradiciji, obilježila je i drugi dan besprijekorno organiziranog petog po redu T-Mobile INmusic festivala na Jarunu čija je jedina mana skupa hrana i relativno slab izbor pića na štandovima što više ide na dušu koncesionarima negoli organizatorima.
Deafness By Noise iz Samobora i Rise Against iz Chicaga iznijeli su svoju varijaciju na temu hardcore punka, pri čemu se prvi u visokooktanskim i izuzetno žestokim nastupima pozivaju na Black Flag, a drugi na metaliziranu veryiju Minor Threata, Bad Religiona i Naked Rayguna.
The Bambi Molesters, ponovo pojačani Lukom Benčićem iz My Buddy Moose na orguljama i trubačem, svojim koncertom iznova su potvrdili da su svjetska klasa ne samo surf nego i instrumentalnog rocka koja se može nositi s najvišim dometima Calexica. To je istinski seskepilna i zavodljiva glazba kakvoj je u nas teško naći premca.
Morcheeba s ponovo pridruženom crnoputom pjevačuicom medenih glasnica Skye Edwards koja je pažnju plijenila i haljinom od škotskog tartana koju je sama kreirala, osvojila je publiku elegantnim, skuliranim i melodioznim trip-hop nastupom nastupom i integracijom soula, bluesa i countryja.
Možda rasporede pjesama nije bio najsretniji, ali bilo je lijepo ponovo čuti Morcheebu u Zagrebu.
LCD Soundsystem iz Brooklyna svojim hibridom post-punka, alter-disco, indie-rock i elektronske glazbe koji se podjednako referira na Talking Headse, Kraftwerk i Gang Of For te britanske synth-pop bendove s početka 80-ih godina bez problema je rasplesao nekoliko tisuća ljudi, iako je na početku njihov nastup bio šupalj. Jednako dozu plesa s intelektualnim porukama pružio je i ekstatični !!! (Chk Chk Chk) koji su se na T-Mobile INmusic vratili nakon sjajnog nastupa otprije nekoliko sezona.
Iako su njegovi hitovi najširoj publici i najbolje poznati, najveća nepoznanicu ovogodišnjeg T-Mobile INmusic Festivala koji je drugog dana privukao petnaestak tisuća ljudi bio je Billy Idol, pop-zvijezda iz 80-ih čiji noviji radovi nisu impresionirali nikoga.
U trenutku dok ovo javljamo, prvi dojmovi su da Billy Idol sa svojim pratećim bendom, unatoč trudu i profesionalnosti, zvuči poput ispuhanog balona glam-popa s pokojim punk rifom i udaviteljskim heavy metal solažama. Očekivano, privukao je najviše ljudi, sigurno će se oni stariji s nostalgijom prisjetiti 80-ih.
Billy Idol pokazao se jačim u baladama poput " Eyes Without A Face" nego u psokočicama poput " Dancing With Myself", no je li on doista ikada bio bitan?