Mjesecima unaprijed rasprodani koncerti Foo Fightersa u pulskoj Areni, koji su se ovdje iščekivali poput drugog dolaska Isusa Krista, ispunili su pa i nadmašili sva očekivanja. Čak i okorjeli kroničar s nekoliko tisuća koncerata iza sebe teško može nabrojati više od pet-šest podjednako intenzivnih i eksplozivnih nastupa nekog velikog rock izvođača, odnosno onih koji bi izdržali usporedbu s magnitudom atomske eksplozije pozitivnih vibracija kakvu su kroz dvije pretumbane set liste u dvije večeri izveli Foo Fighters.
U starom rimskom amfitetatru družina predvođena sjajno raspoloženim i beskrajno simpatičnim Daveom Grohlom ukazala se i poput gladijatora koja kroti zvijer zvanu rock'n'roll, a sebe tjera i preko granica fizičkih mogućnosti i izdržljivosti s kakvom su se u mlađim danima mogli nositi tek Bruce Springsteen i The E Street Band. U nekim takvim usproedbama kroničaru padaju na pamet još i Pearl Jam, AC/DC i gotovo nitko drugi iz plejade stadionskih rock zvijezda u kakve spadaju i Foo Fighters čiji je lider Dave Grohl i u pulskoj Areni dokazao zašto ga već godinama smatraju kraljem rock'n'rolla 21. stoljeća.
Njegov smisao za humor, odnosno neposredna i ležerna konverzacija s publikom, uz duhovito predstavljanje benda pri sredini nastupa kroz medley sačinjen od vickastih obrada Alicea Coopera ("Under My Wheels" koju je otpjevao solo gitarist Chris Shiflett), Queena ("Another One Bites The Dust" i "Under Pressure" nastale u suradnji s Davidom Bowiejem, a koju je otpjevao bubnjar Taylor Hawkins dok ga je za bubnjevima zamijenio Grohl) te "Imagine" s tekstom iz "Jump" Van Halena i "Blitzkrieg Bop" Ramonesa koju je započeo Pat Smear, samo su dodatni putokaz kojim Foo Fighters ukazuju što zapravo čine kroz vlastite pjesme. A to što čine je gotovo pa nemoguća misija za gotovo bilo koje glazbenike osim za Grohla i njegove frendove koji su se kroz gotovo trosatnu svirku našljakali kao da su u termoelektroanu Plomin istovarili tridesetak vagona ugljena.
Foo Fighters u pulskoj Areni
Znoj je s njihovih tijela liptio i natapao majice i košulje već nakon prvih dviju pjesama, "Everlong i "Monkey Wrench" pa sve do emotivnog kraja u odjavnim "This Is A Call" i "Best Of You". Kroz svoju vječnu žudnju i iz nas su izvukli ono najbolje, a kroz spomenute pjesme te "Learn To Fly", "The Pretender", "Rope", "My Hoero", These Days", "All My Life", "Times Like This", "Wheels" u kojoj je Hawkinsa za bubnjevima suvislo zamijenio jedan poklonik iz Manchestera i druge favorite s praktički svih studijskih albuma, Foo Fighters su uspjeli spojiti nespojivo s dva posve oprečna spektra rocka. S jedne strane njihova estetika, masivnost, grandioznost i monolitnost počiva na klasičnom, stadionskom i hard rocku kakvog su prašili Led Zeppelin, The Who, AC/DC, Grand Funk Railroad, Creedence Clearwater Revival, Black Sabbath, Aerosmith i ostali titani 60-ih i 70-ih, a u "Sunday Rain" koju je također otpjevao Hawkins ili u liričnijim uvodima u pojedine pjesme čuo se i odjek The Banda, Fleetwood Maca, Santane pa i Eaglesa.
S druge strane estetika, furioznost, brutalni udari buke, zvučni zid, bjesomučna brzina, britkost, eksplozivnost i svirka u kojoj kao da ne postoji sutra izvire iz onoga što je Grohl počeo činiti još u hardcore punk bendu Scream, a Pat Smear u L.A. punk bendu Germs, godinama prije negoli su se obojica našli u koncertnoj postavi Nirvane. U temeljima takve etike su i drugi punk i američki underground rock bendovi 70-ih i 80-ih poput Hüsker Dü, Black Flag, Ramonesa, Dead Boysa pa sve do engleskih, nazigled također oprečnih Sex Pistolsa i Motorheada ili proto-punk bendova poput The Stoogesa i MC5. Pojednostavljeno, Foo Fighters su od stilistike Hüsker Dü stvorili stadionski rock, od Led Zeppelina punk, a alternativu prometnuli u panamerički classic-rock kojeg ljudi razumiju i vole i u raznim zakucima ne samo Zapadnog civilizacijskog kruga.
Pa tako i Hrvatskoj s čijim su se crveno-bijelim kockicama efektnop pirgali na početku nastuopa, dakako u dizajnerskom stilu Borisa Ljubičića, a ne one hrvatske glazbeno-društvene štetočine čije ime i djelo nisu dostojni spomena u istoj rečenici s Foo Fightersima.
Pri tome magični frontmen Foo Fightersa beskrajno uživa u onome što čini, a to je da iz sebe izbacuje megatone energije kojom razgaljuje i sebe i svoj bend i publiku. I tu se negdje nalazi poveznica, ali i suštinska razlika između Nirvane i njezinog legendarnog koncerta u Ljubljani, malo pred samoubojstvo Kurta Cobaina 1994. godine, zatim fantastičnog zagrebačkog nastupa Pearl Jama i ovog spektakla Foo Fightersa u pulskoj Areni. Neosporno, Nirvana je iz sebe također isijavala energiju poput atomske centrale, no u slučaju Cobaina ta je energija bila plod nezadovoljstva i frustriranosti, abdominalnih grčeva i želučanih bolova, nervoze i tjeskobe, depresije i neuroze, potištenosti i nesigurnosti, odnosno želje za slavom koju je prezirao, ali i kojoj je ipak žudio te potrebe da iz sebe izriga demone koji su ga na koncu iznutra izjeli do mjere da si je u glavu ispalio smrtonosni hitac. Pearl Jam, pak, naučili su nadići svoje jade i frustracije da bi postali veći od grunge-rocka pa tek onda ponetirati da život može biti i radost, a ne samo tuga.
I Grohl je prvo morao preboljeti smrt prijatelja i lidera Nirvane, pržeivjeti da se njegov "projekt" smatra tek "surgoatom" Nirvane, ali brzo se i naizgled lako impostirao kao novi titan i zaltni bog rocka. Njegovi izljevi energije posve su drugačijeg karaktera i drugačije osobnosti u odnosu na Cobaina, a to se itekako osjetilo na pozornici kojom komandira i prenosilo na publiku u Areni. Naime, Grohlova hidrogenska eksplozivnost, a tako se doimalo otkako su Foo Fighters iz solo aktivnosti bivšeg bubnjara Nirvane prerasli u bend koji suvereno vodi kao briljantan frontmen, plod su nečega posve drugačijeg.
Između ostaloga, vedrog karaktera i nasmijanosti najljubaznijeg čovjeka rocka, zabavnosti kojoj je nemoguće odoljeti i testosteronske napucanosti koju mora izbaciti iz sebe da ne bi implodirao, hiperaktivnosti kojom razvaljuje pozornice i sumanutog rifljanja po gitari čiji tajfuni ruše sve pred sobom, zastrašujuće fizičke moći i karakternosti lidera koji jednako potentan bend i oraspoloženu publiku nepogrešivo vodi kroz uragan koji njegovi fanovi ne doživljavaju kao opasnost nego kao nevjerojatan rollercoaster. U njegovom rock'n'roll carstvu on posjeduje snagu i dominantnost lava zaigranog poput mačića, kretnje i urlike tigra čiji zubi bljeskaju poput sablji, ali za kojeg znate da vas ne bi ni nehotice ogrebao, a kamoli namjerno povrijedio.
Ako je za Cobaina rock'n'roll bio patnja i muka poput Kristove na križu pa je možda i iz tog razloga morao umrijeti da bi nakon nesretnog života i tragične smrti postao božanstvo, Grohlu je rock'n'roll beskrajno zabavna igra u kojoj neizmjerno uživa i ne smatra je nikavim opterećenjem, a kamoli mukom, čak i ako ga nakon ovakvih koncerata vjerojatno boli svako vlakno svakog mišića u tijelu. Za njega je rock'n'roll neopisiv gušt kroz koji i danas, nakon tirdeset i pet godina sviranja, ostvaruje najluđe tinejdžerske snove, a da pri tome ostavlja dojam čovjeka koji slavu i popularnost doživljava kao nešto krajnje uobičajeno i prirodno. Čak i kad rinta poput Alije Sirotanovića, on to čini s osmijehom od uha do uha jer zna da ima najbolji posao na svijetu uz koji je stekao i impresivno financijsko bogatstvo premda tijekom 80-ih naizgled ništa nije vodilo ka tome. S pedeset godina na plećima od kojih je dvije trećine proveo na pozornicama u rasponu od hardcore punk rupa preko klubova za nekoliko stotina "neprilagođenih" pa do stadiona poput Wembleya i najvećih open-air festivala, Grohl svoju igru igra na duge staze.
I na nevjerojatnom koncertu u pulskoj Areni, on nam je uz svoj fascinantno kapacitiran bend ponovo poručio da rock'n'roll i danas može biti najmoćnija i najveća, najzabavnija i najšira, najluđa i najrazuzdanija, najglasnija i najstrasnija glazba na svijetu u kojoj odavno nije kul bljesnuti poput kometa i zaginuti prije tridesete. Glazba u kojoj opstaju i traju samo najtvrdokorniji, najuporniji i najtvrdoglaviji.
Neizmjerno mi je žao nesretnog Kurta Cobaina koji ni na tronu rock glazbe nije našao zadovoljstvo, ali ako je išta dobrog proizašlo iz njegovog samoubojstva onda je to uspjeh Davea Grohla koji svoj posao radi toliko pošteno i krasno, strastveno i dobro, uvjerljivo i ljekovito, marljivo i trudbenički, inteligentno i vješto da i njemu i nama sve to izgleda poput najzdravije moguće uživancije.
A ta čista zabava - kakvu su nam u Areni pružili Foo Fighters kojima rock'n'roll nadolazi poput valova na čijim krijestama obožavaju surfati slobodnim stilovima ma otkuda i kakvi vjetrovi puhali - upravo je ono što nakon smrti lidera Nirvane najviše nedostaje rocku i njegovoj publici. Zato i jest u Areni uz Foo Fighterse došlo do takve ekstaze zadovoljstva i eksplozije sreće koji su se neprestance prelijevali od benda ka publici i obrnuto da bi se na koncu sve skupa stopilo u čudesnu ljekovitu snagu, duhovnu hranu i neobičnu tvar koju ne možeš rukom dotaknuti, ali cijelim bićem možeš osjetiti i upiti. Je li se to opet bog ukazao kroz rock'n'roll i je li zbog toga na Hawkinsovoj majici pisalo "You'll need Jesus"? Uh, sam bog će ga znati, ali da je rock'n'roll Foo Fightersa bio božanski, to je nepobitno.