Sedmi Indirekt festival i ove godine u Umag od 6. do 8. lipnja dovodi zanimljiva domaća i regionalna imena glazbene i art scene. Zašto ga zovu kreativnom oazom hedonizma i umjetnosti te najintrigantnijim malim festivalom u zemlji, objasnio nam je jedan od organizatora, Vedran Kaligarić.
Tko stoji iza projekta Indirekt, kako je zapravo sve počelo?
Priča je malo kompleksnija jer se od početne ekipe održalo samo nas troje. Naime, desetak nas je krenulo u Indirekt i još dva druga projekta sa zajedničkim ciljem da dignemo ponudu za mlade u Umagu. Organizirali smo i tenis retro turnir u kojem su obavezni rekviziti bili drveni reketi, outfiti iz '70-ih i '80-ih, glazbena kulisa također je bila u tom điru, pa su nam tako gostovali Denis & Denis, Neki to vole vruće, Mambo Kurt, Kuzma & Shaka Zulu, D Elvis, Papageno i mnogi drugi. Osim toga, pokrenuli smo Advent u Umagu koji se nije svodio samo na kuhano vino i kobasice, već je nudio široki program, od koncerata, predstava za odrasle i klince, stand upa, izložbi, open mic večeri, kvizova, malo drugačiju gastro ponudu... Uglavnom, svatko u timu radio je ono u čemu je bolji od ostalih.
Srećom, u timu smo imali moju sestru Ivu, koja trenutačno drži jednu od boljih marketinških agencija u Hrvatskoj (Senor), imali smo i Manuelu Miketek koja se bavi dizajnom, pa Stribora Filića (još uvijek aktivnog) koji je urednik na lokalnom radiju (Radio Eurostar), food blogericu i zaljubljenicu u kuhinju Anu Gergorić, modnu guruicu Jelenu Božić, Igora Grgura koji je bio zadužen za foto/video sekciju, čiji je dokumentarac 'Sigurno mrtvi' netom objavljen i odmah je dobio odlične kritike, a tu je i vječiti klinac Domagoj Čavlek koji se, eto, sad ozbiljno bavi media marketingom i web designom, a uz sve to još i DJ-ira. Moram spomenuti i Vedrana Kovačića te Marka Prodana koji su bili logistika i poveznica za sve bitne kontakte.
Stribor Filić, Domagoj Čavlek i Vedran Kaligarić
Međutim, kako život ne pita, neki su dobili ozbiljnije poslove koji im nisu dali prostora za slobodne aktivnosti, nekima je stigao pomladak, neki su se preselili i tako se naš tim sveo na Domagoja, Stribora i mene. Srećom, naš entuzijazam nije jenjavao i vrlo brzo priključili su nam se novi ljudi koji su se svojim osobinama i karakteristikama savršeno uklopili u zajednicu - to su Lorena Ouahchia iz Umaga koja je trenutačno urednica na Yammatu, iz Novigrada nam je došla buduća kustosica Dina Kamber koja vodi art dio festivala, iz Poreča Jelena Vojinović kojoj je fotografija više strast nego hobi, a odnedavno je tu i kolumnistica na jednom glazbenom portalu, Ana Patrlj iz Splita, koju koristimo za sve, od tekstova do ljepljenja plakata...
U još novijoj ekipi su Maura Batarilović i Marijana Kuljanac, a od početka je s nama Goran Brazac iz Labina, inače gitarist The Orange Stripsa, ali kod nas u ulozi alfe i omege za razglas i popratne stvari. Uz njega nam se iz Labina priključila i mlađa ekipa Noir Sessiona, Toni Juričić i Nikola Batelić. Tena Kelemen i Barbara Bjeliš iz Zagreba su cure koje su zaslužne za naše vizuale već četiri godine. Ima nas!
Odakle ideja za ime Indirekt?
Vjerojatno će mnogi to povezati s indie glazbom, što je donekle i točno, ali tu je i činjenica da smo festival kao zajednicu izgradili koristeći se postulatima DIY (Do It Yourself) pravca. U ovo kapitalističko vrijeme, mi i dalje uspijevamo preživjeti na jedan romantičan način, s ciljem da budemo u službi umjetnosti... Daleko od svjetla reflektora, dakle indirektno, stvaramo jednu kreativnu zajednicu, a Indirekt pretvaramo u stvaralački nukleus koji je mnogima bio i bit će odskočna daska.
Kako je izgledalo prvo izdanje festivala i zašto ste za lokaciju izabrali baš kamp Veli Jože?
Prvi festival nam je ustvari bio pilot projekt jer se sve svelo na to da smo u American Baru, jedinom klubu u Umagu, okupili mlade bendove u kojima smo vidjeli potencijal - Vlado Kuzman (Buje), Droid (Rijeka), Lolita (Koprivnica), Shoot me Wendy (Zagreb) i The Orange Strips (Labin). Festival je na pola programa, točno u ponoć, prekinula policijska racija i držala posjetitelje bez glazbe i pristupa šanku gotovo 50 minuta. Možda i najveća pobjeda bila je u tome što se ljudi nisu razišli, jer realno, bilo je puno boljih opcija od stajanja u stavu mirno tih gotovo sat vremena!
A kamp Veli Jože bio je pak iskorak koji se morao dogoditi kako se i sam festival razvijao. Lokacija je fascinantna, stage okružen bungalovima u kojima su smješteni izvođači i posjetitelji, šuma borova i divlja plaža na samo 50-ak metara od festivalske lokacije, to je sve ono što bi meni osobno trebalo za opis savršenstva, a vjerujem i drugima. Lokacija uz to nudi sportski sadržaj, u neposrednoj blizini je i najstariji svjetionik na Jadranu, a blizina Slovenije i nedostatak signala na telefonu nekome može predstavljati i bijeg od svakodnevnog stresa!
Podupiru li vas Grad, županija, druge institucije? Što biste voljeli poboljšati u vašem radu, koje su najveće prepreke s kojima ste se dosad susretali?
Grad Umag, TZ Grada Umaga i Istarska županija prepoznali su projekt i podrška su nam od početka, a kroz godine smo uspostavili suradnju sa zemljama partnerima - vrijedi istaknuti suradnju s Austrian Music Export, Hots (Mađarska) i Reggione Veneto (Italija). Doći do sponzora izuzetno je teško, ali to nije ništa novo. Stvar je u tome što mi dovodimo uglavnom nepoznate umjetnike, pa tek sad, u odmaku od 4-5 godina ljudi shvaćaju koliko je to zaista vrijedno. Primjerice, kako smo mogli objasniti nekome da će Jonathan, Svemirko, Lovely Qunices, Irena Žilić, Mary May i The Leading Guy biti ovo što jesu danas. Možda nekome to i dalje ništa ne znači, ali kad već idu na turneje s Editorsima, u pulskoj Areni otvaraju koncert Roberta Planta, predgrupe su Giant Sandu, Morcheebi, Jakeu Buggu, Courtney Barnett, Anni Calvi i ostalima, rasprodaju veliki pogon Tvornice ili brojne beogradske klubove, onda to već ima određenu težinu.
No neke institucije i dalje ne prepoznaju vrijednost i dugoročni cilj festivala, a teško je nekoga jednom prezentacijom ili raspisivanjem natječaja uvjeriti da se u Umagu dešava nešto posebno. Ove godine smo se, primjerice, u indie duhu okrenuli malim istarskim proizvođačima piva (Bruman, Kampanjola, Vergal), ginova i rakija (Karbun, Nostromo), pelinkovca (Darna), vina, tonika i ginger beera (Count's Drinks), koji su iznenađujuće dobro prihvatili suradnju, što nas jako veseli. Jedini 'uljez' u priči je Pipi, ali radi se o Dalmatinki koja je zaljubljena u Istru, pa smo je prihvatili kao domaću. Uz to, lokalna poduzeća nas podržavaju, ponekad simboličnim iznosom, ponekad materijalima, tako da na kraju krajeva uspijevamo nekako zatvoriti financijsku konstrukciju.
Indirekt je puno više od glazbe. Što sve zapravo festival nudi i tko je vaša ciljana publika?
Orijentirali smo se na tri oblika umjetnosti, no najveći dio otpada na glazbu jer se svake godine trudimo predstaviti najbolje od onoga što regionalna scena nudi i to prije ostalih. Glazba, odnosno koncertni program, u jednu ruku jest prolazan, ljudi poslušaju, isplešu se na festivalu, neki se 'zakače', ali uglavnom im to ostane kao lijepa uspomena s vikend druženja na Indirektu, koja s vremenom izblijedi. S druge strane, imamo likovni dio, koji smo koncipirali tako da oslikavamo oronule fasade u Danteovoj ulici u centru Umaga, što je postalo svojevrsni muzej na otvorenom. Cilj je bio zaintrigirati ljude, ponuditi im umjetnost na dlanu koja nije zavučena u galerije u nekom kutu grada, ovako je sve dostupno svima. Osim toga, to je svojevrsni omage najvećem galeristu u bivšoj državi, Marinu Cettini, koji je otvorio put mnogim mladim hrvatskim umjetnicima krajem prošlog stoljeća (Sandro Đukić, Simon Bogojević Narath, Ivana Keser, Neli Ružić...), a istodobno je u Hrvatsku dovodio velikane svjetske scene kao što su Robert Rauschembert, Roy Lichenstein, Andres Serrano, Jasper Johns, Richard Serra, Ed Rusch, Zoe Leonard... Skromno bih primijetio da se trudimo nastaviti gdje je Marino Cettina utabao stazu te se iz tog razloga ponosimo što smo imali priliku ugostiti Stipana Tadića, Mirona Milića, Sebastijana Dračića, Teu Jurišić, Ivonu Jurić, Klaru Rusan, Jelenu Bando, Dominika Vukovića, kao i inozemne umjetnike - Mariju Šević, Jana Sedmaka...
Definitivno “imate nos“ za bendove. Na koje gigove ste najponosniji, kako uopće izgleda proces traženja izvođača i koliko je zapravo teško pronaći nova imena? Veliki festivali ipak dovode već provjerene zvijezde, nije li vaš posao baš zato teži i riskantniji?
Kao što ste spomenuli, ovo je rovovski posao, ali ujedno i gušt. Nije samo stvar osobnog ukusa, jedne pjesme koja te 'uzme', već moramo paziti na sto segmenata. Često se bendovima desi da zapnu nakon prvog singla ili albuma, a mi moramo biti dovoljno pronicljivi da osjetimo taj moment. Najbitinije je poslušati kako bend zvuči uživo, a s obzirom da su to bendovi koji su tek na počecima, onda ih je i teško negdje uhvatiti. Kod nekih se jednostavno vodimo instinktom i riskiramo. Tako smo, primjerice, Jonathan zvali nakon što mi je prijatelj dao njihov demo snimak, Side Project, Ninu Bajsić i Mary May zvali smo nakon što smo im čuli samo jednu pjesmu, ali to je rijetkost. Do sad se isplatilo riskirati, pa i ove godine imamo Nemanju, kojima je to prvi koncert, ali tu igramo na sigurno jer je bend ipak sastavljen od provjerenih glazbenika.
Kakve su do sad bile reakcije i bendova i gostiju?
Ono što je nama najbitnije je činjenica da bendovi i ostali umjetnici nisu na festivalu samo prolaznici. Uspjeli smo stvoriti neku zajednicu gdje su publika i izvođači jedno i ljudima je ugodno. Već je izlizana priča da nemamo backstage, da bendovi nakon svog nastupa stanu u prve redove i slušaju ostale izvođače. Povrh toga, lokacija festivala izrazito je inspirativna, pa se mnoge suradnje dogode upravo na festivalu. Od suradnje Valentina Boškovića s Pridjevima i Nemanjom, Side Projecta i NLV-a, do zajedničkih turneja, likovnjaci rade vizuale za knjige ili albume itd. Ne 'šopamo' ih serumom kreativnosti! Možda najbolja potvrda toga koliko je bendovima dobro je i činjenica što nam se vraćaju u ulozi posjetitelja, a neki inzistiraju na tome da ponovno sviraju, pa ove godine imamo dva skrivena koncerta i to bendova koji rasprodaju zagrebačku Tvornicu!
Što se tiče publike, najbolji dio je kad krenemo prelistavati fotografije s festivala i naletimo na nasmijana lica. Trebao bih dobro kopati da pronađem jednu koja ne zrači pozitivom. Lani je prijetilo da nam zbog lošeg vremena bude otkazan festival, ali odlučili smo unatoč kiši krenuti s programom. Kad je počela glazba, kiša je postala samo dio scenografije i sve je bilo nekako nestvarno.
Što možemo očekivati od Indirekta 2019.?
Već sam spomenuo Nemanju, kojima je to prvi javni nastup, Letronika je također novo ime na sceni, ali s pedigreom vrhunskih glazbenika koji su karijere gradili u bendovima poput Kulture, Mayalesa, Barbare i Nole. Na valu novog albuma stižu i Be Forest - o njima dovoljno govore nastupi na KEXP-u, dvije američke turneje i odlične recenzije kojima su si priskrbili etiketu jednog od najboljih talijanskih bendova posljednjih godina. Tu su i Koala Voice te Porto Morto koje pratimo od njihovih početaka, pa Igralom koji ima jedan od boljih albuma u 2018., a očarali su nas na jesenskom izdanju festivala u Beogradu. Tu su još Pseća plaža, Liamere, Skeemers, Ask Her Out, Tents i Maika, sve redom nova imena koja će vas oduševiti na Indirektu, ne šalim se! Ne zaboravimo već spomenuta dva skrivena koncerta koje potencijalno možemo opisati kao trenutačno najbolji ženski i najbolji muški bend na regionalnoj sceni.