AMIRA MEDUNJANIN

'IZVEDBE KOJE NISU S OVOGA SVIJETA' Nakon koncerta 'kraljice sevdaha' glazbeni kritičar Jutarnjeg se zapitao - zašto nije u konkurenciji za Porin?

Tomislav Krišto / CROPIX

Amira Medunjanin

Nije se moglo bez potresne “Što te nema” i Azrine “Ako znaš bilo što” s nevjerojatnim Gelinim solom

Nakon koncerata ljetos u pulskoj Areni i na varaždinskom Špancirfestu Amira Medunjanin sada je ponovo došla u zagrebački Lisinski, i to na dva rasprodana nastupa kojima je iznova dala do znanja zašto su je prije nekoliko godina u Engleskoj prozvali bosanskom Billie Holiday, a ovdje kraljicom sevdaha.

I ponovo mi se sama od sebe nametnula misao, kao i na njezinom nastupu prije šest godina u tadašnjem Vip Clubu, da je najjednostavnija definicija sevdaha zapravo onaj trenutak u kojem slušate Amiru dok pjeva.

Proširena obzorja

I dok ga inovira i varira, zahvaljujući i tako kapacitiranim suradnicima poput pijanista Bojana Zulfikarpašića, bitno mlađeg zagrebačkog kontrabasista Zvonimira Šestaka te gitarista i aranžera Ante Gela koji je raspisao i predivne aranažmane za gudače čime je Amirinim izvedbama sevdalinki i srodnih skladbi dodatno proširio obzorja.

​Da ćemo prisustvovati predivnom nastupu, bilo je jasno već na početku tijekom kojeg je maestralno izvela klasike “U đul bašti”, “Sve ptičice zapjevale”, “Moj dilbere” i “Snijeg pade na behar, na voće”.

 

I taman kad sam se tijekom potonje zapitao što bi Nick Cave rekao na jedan takav sevdah i već zamislio Amirin duet s australskim princem tame, Amira je međimursku “Oj, meglica”, a koju je za nju skladao Vladimir Kočiš Zec, najavila kao caveovsku baladu o ubojstvu pa je svrhovito usporedila s “Where The Wild Roses Grow”.

​Najčešće, reče Amira, žene najviše pate u sevdahu jer ili ih netko ostavlja i ugnjetava ili prodaje poput roblja pa i umori, no valjda takva patnja mora biti da bi iz toga proizašla takva pjesma. Ipak, ima i onih u kojima pate i muškarci, pa i istanbulski paša iz glasovite “U Stambolu na Bosporu”, meni najdraže sevdalinke u kojoj se Amira uzdigla do kralja sevdaha Himze Polovine.

Pop i šansona

U tom trenu slušatelj lako zamisli kako leži na nekom divanu u Istanbulu, Damasku ili nekoć otomanskom Sarajevu, pa uz takve pjesme i takav glas, a pride i meze i vino, šišu i opijum, ubija tugu i pušta da mu bol teče iz vena zatrovanih crnilom duše. Isto mi došlo i kad se Amira upustila u iznimno tešku “Kraj tanahna šadrvana (Azra)”, najpoznatiju u izvedbi Hanke Paldum. Takve izvedbe, kako je zapisao jedan od komentatora Amirinih snimki okačenih na YouTubeu, “doista nisu s ovog svijeta”.

 

Dakako, nije se moglo bez potresne “Što te nema” (stihovi Aleksa Šantić) Jadranke Stojaković, Azrine “Ako znaš bilo što” s nevjerojatnim Gelinim solom, a na bisu i Dugmetove “Ima neka tajna veza” (stihovi Duško Trufunović) što me navelo i na misao o Amirinom albumu s klasicima ex-YU rock i pop, zabavne i šansonijerske glazbe u stilu sevdaha kao univerzalne umjetnosti i glazbene svečanosti.

Za kraj, 19. rujna u Lisinski, također u pratnji izvrsnih glazbenika, dolazi i Božo Vrećo. Usporedba tog njegovog s ovim Amirinim nastupom nameće se sama od sebe, a zanimljivo je već sada postaviti pitanje zašto njihovih albuma i pjesama, premda surađuju s hrvatskim glazbenicima i objavljuju za hrvatske diskografske kuće, nema u konkurenciji za Porin? Nije logično.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo