ZAGREB - Osim što joj se nije dogodio sunovrat kakav se nakon podjednako spektakularne naklade prvog albuma u 90-ima dogodio Alanis Morissette, Norah Jones je svojim stilom pjevanja i pjesama te megaselerom “Come Away With Me” (26 milijuna primjeraka!) širom otvorila vrata Amy Winehouse, Duffy i Adele koje su budućnost pop-glazbe pronašle u okretanju boljoj prošlosti, odnosno klasici popa 50-ih i 60-ih, samo s rhythm & blues i soul, umjesto country i jazz predznakom.
Najjače osobine
Ipak, mnogim kritičarima pristojnost Nore Jones toliko je išla na živce da su je zlobno nazivali “Snorah Jones” (“Dremljiva Norah Jones”), a njezin stil smatrali tek dinner-jazz kulisom za restorane u kojima se fino i (pre)skupo jede. Zlobno i glupo jer ili ih se nije dotakla njezina elegancija ili nisu dopustili - željeli su biti übercool - da im se glasom zavuče pod kožu.
Oboje je ostalo najjačim osobinama Nore Jones i na njezinom petom solističkom albumu, ali opet u drukčijem glazbenom okruženju. Dok su prva dva albuma u produkciji Arifa Mardina bila u duhu tradicionalnih country-jazz stilizacija, a treći album “Not Too Late” u produkciji bivšeg joj dečka i kontrabasista Leeja Alexandera otvorio put prema većem uplivu folka i bluesa, četvrti album “The Fall” donio je seciranje propale ljubavne veze prožeto alt-countryjem, freak-folkom i gotovo waitsovski iščašenim bluesom, čemu su kumovali i suradnici M. Ward, Conor Oberst, Ryan Adams, Marc Ribot i Will Shelf.
Noir-pop i B filmovi
“Little Broken Hearts” tematski se naslanja na “The Fall”. Norah bivšeg ljubavnika napada eskadrilom slomljenih srdašaca, planira ubojstvo suparnice, želi otići toliko daleko od njega da je valjda ni oni konji iz glasovite pjesme Stonesa ne mogu dovući natrag u njegovo okrilje. Ljubav je gadna kad se pretvori u mržnju, ali Norah čak i toj mržnji tako slatko, zamamno i ukusno pjeva da čovjeku odmah dođe da sjedne na prvi avion i krene je utješiti. Glazbeno, “Little Broken Hearts” je noir-pop i baroque-pop afera, po ugođaju bliska albumu “Rome” Danger Mousea na kojem je Norah gostovala zajedno s Jackom Whiteom.
I dok je Jack otišao svojim putem, snimiti album o raspadu braka, suradnja između Nore i Danger Mousea prelila se na njezin novi album za čiju je naslovnicu - je li to anđelčić postao vražičak? - inspiraciju potražila u plakatu za film “Mudhoney” B-movie erotomana iz 60-ih Russa Meyera.
Zlokobni akordi
Norah ovaj put jeca za misterioznim “romanopiscem” kojemu, naravno, ne otkriva ime. Nekome bi na pamet mogla pasti i Jane Birkin, a pomalo zlokobni akordi twang-gitara, bolećivi tonovi klavira, jecaji pedal-steela i violina, suptilan ritam i nenametljive tapiserije sintesajzera također daju do znanja kako je Danger Mouse dio inspiracije potražio u tamnijoj strani francuske i talijanske filmske glazbe te ugođaju Lynchovih filmova.
Čak i ako nije u svakoj pjesmi pogodila metu, Norah Jones ponovo je snimila profinjenu kolekciju osjećajnih pjesama, visoko iznad prosjeka adult-oriented rock i pop pjevačica.