Za vrijeme Exita u Novom Sadu imali smo čast i sreću upoznati živopisne lokalce koji u samoj srednjovjekovnoj tvrđavi Petrovaradin imaju galeriju posvećenu legendama ex-Yu rocka. Kako cijeli Novi Sad u vrijeme Exita postaje platforma za slavlje, tako je i tamo bila posebna atmosfera – njihova galerija tijekom festivala se pretvara u bazu u koju domaći dolaze napraviti pauzu između koncerata, popiti pivu ili rakiju, malo odmoriti i podružiti se.
Mi smo se vrlo dobro uklopile u njihovu shemu, pa i same nekoliko puta naišle upiti njihove autentične dojmove s festivala uz koji su odrasli. Čule smo razne exitovske legende, od anegdota iz vremena kada je festival trajao čak devet dana (uz komentare „Brate, ja stvarno ne znam kako smo mi uspeli da to izdržimo“), preko manje poznatih priča da je tijekom godina veliki broj ljudi poginuo pokušavajući ilegalno ući na festival i penjući se po zidinama, pa sve do priče da je tamo 2000-ih jedan od njihovih poznanika koji također ima galeriju u tvrđavi pojeo prepelice namijenjene Carlu Coxu.
– Njegova ti je galerija taman tamo gdje je backstage Dance Arene pa ju za vrijeme festivala iznajme. On je đirao po festivalu pa došao u galeriju malo pod gasom i, naravno, gladan. Našao je neko meso i pojeo, pa se kasnije saznalo da su to bile prepelice za Coxa, po koje se išlo u Beograd. Kaže da nisu bile baš nešto – odali su nam.
U galeriji su nam omogućili sve što smo na Exitu mimo službene festivalske ponude mogle poželjeti – interesantne insajderske priče, mjesto za sjesti, normalni WC i pivo za sto dinara jeftinije od onoga na šankovima (s time da je skoro svako drugo bilo gratis – najljepša hvala ljubaznim domaćinima).
U ovom VIP-ovskom iskustvu naučile smo i jedan zanimljiv trik – kako bezbolno skinuti festivalsku narukvicu pomoću plastične vrećice. Apsolutno ne podržavamo ilegalnu zamjenu narukvica i vjerujemo da je ispravno podržati umjetnike i sam festival legitimnom kupovinom karte, ali Exitove su se narukvice ionako mogle skinuti bez previše muke (za razliku od, recimo, zagrebačkog INmusica, na kojem su zaposlili valjda sto ljudi samo da zategnu narukvice posjetiteljima tako da im krv jedva prolazi kroz žile).
– Brate, ako pičiš po ovakvim događajima, važno ti je da imaš festivalski palac, da ti je fleksibilan – objasnili su nam domaćini.