Naslov ne smije zavarati: posrijedi jest boemština, a s njome boemi, umjetnici o kojima je pripovijedao Henri Murger u svojim Prizorima iz boemskog života, odakle se pojam boemštine prosuo po svijetu - ali drama koja se nazire ispod njihova naizgled lepršava i lakomislena, a zapravo napornog života, istinska je i univerzalna. Ljubav i smrt vazda su bile tema kazališta, glazbe i pjesništva - a njihova dramatičnost još se jače ocrtava na naizgled veseloj kulisi boemštine. Može li itko poreći dubinu stvaralaštva i tragičnost egzistencije najpoznatijeg boema među hrvatskim pjesnicima: Tina Ujevića?
Duboki sukob
Taj melodramatski naboj prpošnoga boemskog života morao je privući i majstore talijanske melodrame, izazivajući i melodramatske, ali duboke sukobe među njima, koji boemi nisu bili.
Giacomo Puccini i Ruggero Leoncavallo slučajno su se susreli 19. ožujka 1893. u nekoj kavani u Milanu i kao stari prijatelji sjedaju za isti stol.
Iako je prvi bio učenik drugoga, u to su doba obojica počeli uživati u slavi svojih djela. Godinu prije Leoncavallo je trijumfirao operom Pagliacci, a mjesec i po ranije, točnije 1. veljače 1893., Puccini se proslavio premijerom svoje Manon Lescaut.
Rukom o stol
U jednom trenutku Puccini je spomenuo Leoncavallu da radi na novoj operi po libretu inspiriranome spomenutim Murgerovim djelom.
Leoncavallo je, na sveopće iznenađenje, lupio rukom o stol tvrdeći da je on već napisao operu pod naslovom Bohème, inspiriranu istim Murgerovim tekstom.
Rasprava se učas zaoštrila i prerasla u skandal koji je našao odjeka u novinama. Leoncavallo i Puccini nisu više u životu progovorili ni riječ jedan s drugim.
Kitničarka Mimi
Puccini je vjerojatno znao za Leoncavallove “boemske” planove, no bez sumnje je u trenu te čuvene konverzacije njegova opera već bila u poodmaklom stanju.
Libretisti su mu opet bili Giuseppe Giacosa (koji se bavio stihovima) i Luigi Illica (koji se pak starao za dramsku radnju).
I njima Puccini mora zahvaliti što za njegovu operu znaju svi koji o operi nešto znaju, a za Leoncavallovu samo malobrojni: libretisti su uspjeli savršeno realistično prenijeti lepršavu stranu mladenačke neimaštine i jaz između tog veselja i tragedije male kitničarke Mimě, koja je glavni lik, premda je pjevački istaknutiji njezin ljubavnik, novinar i pjesnik Rodolfo.
Praizvedba je uslijedila u torinskome Teatru Regiu 1. veljače 1896. Tri tjedna kasnije, opera je premijerno izvedena u Teatru Argentina u Rimu, nakon čega slijede inscenacije u opernim teatrima u Napulju, pa u Palermu. Može se reći da je La bohčme tek u tom gradu definitivno osvojila opernu publiku. Uspjeh je toliki da 22. travnja iste godine bolna agonija kitničarke Mimě publici tjera suze na oči u Comedy Theatreu u Manchesteru, kao i onoj u londonskom Covent Gardenu 22. listopada. Nakon toga La bohčme prelazi ocean i doživljava ovacije u Los Angeles Theatreu i Metropolitan Operi u New Yorku. La bohčme od tada postaje i nikada ne prestaje biti veliki klasik opere.
Središte umjetnosti
Zna se da je Mimě zapravo i postojala. Za stvaranje njenog lika, Murgeru je inspiraciju dala Lucille Louvet, proizvođačica umjetnog cvijeća, koja je shrvana tuberkulozom umrla 6. ožujka 1848. Zna se i da su tu djevojku tragične sudbine pariški revolucionari iz 1848. uzeli kao simbol bijede i izrabljivanja i da je njeno ime odzvanjalo u mnogim pjesmama na barikadama. Puccini, koji je također odrastao u skromnim uvjetima, otvorio joj je zlatna vrata opere. Uistinu, rukom ju je doveo do samog središta visoke umjetnosti svog vremena.
Leoncavallova La bohème praizvedena je 1897. - i nije postigla uspjeh. Napuljskom skladatelju nije pomoglo ni što ju je preradio, i preimenovao u Mimě Pinson. Boemi su ostali zaštitni znak Puccinija, čak je i Murger pomalo zaboravljen.
Protagonisti
Izvedba iz milanske Scale 1979. ostavila je trag u povijesti opere
Luciano Pavarotti: Čudesan tenor izuzetno velike izražajnosti
Ovaj snimak La bohème ovjekovječio je jedan od zvjezdanih trenutaka te Puccinijeve opere: onaj u milanskoj Scali 1979., kada ova postava ostavlja neizbrisiv trag u povijesti opere.
Luciano Pavarotti bio je jedan od najistaknutijih opernih tenora. Njegova čudesna svijetla boja glasa išla je u korak s izuzetno velikom izražajnošću, koja se odražavala u širokoj lepezi glumačkih sposobnosti, zbog kojih je publika podjednako uživala u njegovu glasu kao i u prirodnoj toplini i pojavi na pozornici. Rođen je 12. listopada 1935. u Modeni, kao jedino muško dijete pekara, inače ljubitelja opere i tenora amatera. Nakon mature u Učiteljskoj školi, radio je kao učitelj u osnovnoj školi. Debitirao je1961. u Reggiu u Emiliji baš kao Rodolfo u La bohème. Puccinijevim likovima bio je odan. Njegov uspon bio je munjevit. U istoj toj ulozi definitivno se potvrdio u londonskom Covent Gardenu. Nastupao je na pozornicama svih velikih opernih kuća svijeta, i na svima je doživljavao ovacije.
Pavarottijevi nastupi sa španjolskim tenorima Joséom Carrerasom i Placidom Domingom - s kojima je činio “Tri tenora” - bili su novost u opernom žanru, potirući dotad jasno definirane granice između “ozbiljne” i “popularne” glazbe.
Ileana Cotrubas: U ulogu Mimi uskočila kao zamjena i zablistala
Rođena je 1939. u Galatiju (Rumunjska) u obitelji glazbenika: i njezin je otac bio tenor amater. S devet godina već je članica radijskog dječjeg zbora. Proslavila se 1975. zamjenjujući Mirellu Freni u Scali kao Mimě u La bohème. Stigla je samo 15 minuta prije početka izvedbe. Aplauz koji je uslijedio nakon njene arije u prvom činu bio je spektakularan. Kako je pjevala tu ulogu možemo se osvjedočiti i na ovom snimku. Ostala je među prvim sopranisticama svijeta do 1990, kada se posvetila poučavanju.
Lucia Popp: Rafinirana i izuzetno muzikalna sopranistica
Musettu pjeva slovačka sopranistica, naturalizirana Austrijanka, rođena 1939. kao Lucia Poppová. Prvim nastupima u Beču i Salzburgu zaslužila je međunarodnu slavu. Njezin glas, uvijek rafiniran, lijep i izuzetno muzikalan, dozvoljavao joj je da s velikim umijećem interpretira glavne uloge Richarda Straussa i Wolfganga Amadeusa Mozarta. Njezina interpretacija uloge Kraljice noći u Mozartovoj Čarobnoj fruli postala je legendarna. Preminula je 1993. u zenitu slave.