Long Yu (1964.), kažu, spada među najutjecajnije kineske kulturnjake. Šef dirigent i umjetnički direktor Kineskog filharmonijskog orkestra iz Pekinga na čelu je i simfonijskih orkestara u Guangzhouu i Šangaju te Pekinškog glazbenog festivala. Među prvim je Kinezima koji su otišli iz domovine na školovanje u Njemačku. Dugo je boravio i radio u Europi, ali je opet među prvima koji su se vratili u Kinu. Spada među osnivače spomenute filharmonije izrasle iz orkestra narodne radiotelevizije koja je prije četiri godine napravila iskorak upisan u povijest.
Pohvale Dubrovniku
Yu Long doveo ih je u Vatikan kako bi papi Benediktu XVI. svirali Mozartov “Requiem”. Proteklog tjedna bio je na trodnevnom istraživačkom putovanju Hrvatskom, prvenstveno u Zagrebu, Splitu i Dubrovniku. Oduševljenje, baš kao i njegov prijatelj iz kineske energetske industrije, ne krije. Kažu: “Kome je dosadio Dubrovnik, dosadio mu je život”. New York Times napisao je jednom prigodom da je Long Yu kineski Herbert von Karajan . Na to se ovaj energični, razgovorljivi i otvoreni umjetnik stresao i odmahuje glavom: - To nije istina! Ah, taj New York Times voli pretjerivati u slatkorječivosti! Herbert von Karajan i ja pripadamo različitim dobima, ekonomski i politički. U 1950-ima i 60-ima nisu se toliko brinuli o marketingu. Danas nema umjetnosti bez ekonomije i promidžbe.
Znači li vaš posjet da uskoro možemo očekivati dolazak Kineske filharmonije ili nekog od vaših simfonijskih orkestara?
- Predstavljam tri velike kineske glazbene institucije. Ovdje sam kako bih vidio odakle možemo krenuti sa suradnjom ne samo koncertima. Naravno, tu je prvenstveno Zagreb, dugogodišnji prijateljski grad Šangaju. Nakon Zagreba, Dubrovnik nam je sljedeći izazov. Ovo je za mene iznimno važan posjet kako bih u skoroj budućnosti mogao donijeti neke odluke. Nadam se da će Hrvatska biti naš prozor u Europu.
Važnost granica
Kako je raditi i stvarati umjetnost u Kini?
- Postoje dvije strane te priče. S jedne strane je kineska povijest i filozofija življenja, a s druge strane je posve komercijaliziran svijet. Američka kultura poharala je azijske gradove, prvenstveno u Japanu, pa u Južnoj Koreji, Tajvanu... Kina ulazi u te krugove i postaje sve komercijaliziranija, što ugrožava lokalno kulturno tkivo. Posljednjih godina mnogo naših intelektualaca istupa kako bi ohrabrilo očuvanje lokalnih tradicija. Težak je to posao!
Ovdje imamo poprilično skrojenu sliku da politika, odnosno kineske vlasti i danas jednostrano odlučuju što je umjetnost.
- Ovisi! U Kini, istina, postoje određena pravila, ali klasična glazbena scena je vrlo otvorena. Mediji možda ne. Susreću se s određenim problemima koji tište i druge zemlje. Živimo u svijetu u kojem prevladava demokracija i pristup informacijama je neograničen. Ali, i u tome nekada treba imati poštovanja. Ako imate djecu, razumijete koliko je važno računalo staviti u zajednički prostor gdje boravi cijela obitelj kako biste mogli nadzirati što rade. Zemlje su kao obitelji. Morate usmjeravati ljude na zdrav način.
Hoćete reći da vlast postupa roditeljski prema svom narodu?
- Tako je, vlada je na neki način kao roditelj koji ne želi da mu dijete ide u pogrešnom pravcu. Ali, kada je glazba u pitanju, uistinu su mi ruke otvorene i mogu raditi što želim. Često sam gostujući dirigent po Europi i uvijek nastojim predstaviti kinesku umjetnost, baš kao što nastojim promicati europske kompozitore u Kini.
Pjesma o drvećima
Penderecki, moj bliski prijatelj, iduće godine slavi 80. rođendan. Skladao je kompoziciju prema kineskoj pjesmi o stablima. Brinuo sam se kako će razumjeti kinesku pjesmu, ali njegova je interpretacija jednostavno - savršena! I to je dokaz ljepote umjetnosti - ona je univerzalna. Često je teško povući crtu dokle je ispravna otvorenost kojoj težimo, da ljudi rade, slušaju i gledaju sve što sami žele. Osobito na internetu. Teško je suditi. Želim Kini što više slobode u pristupu informacijama, iako oko sebe i ne vidim neki veliki problem. Internet zna biti moćno i opasno oružje. Možda živim u prošlim vremenima. Kad bih birao gdje živjeti. Radije bih živio u ovakvoj ljepoti nego u modernoj metropoli gdje rastu gljive - neboderi. Dubrovnik je grad po mjeri čovjeka. Nego, dogodine ulazite u EU.
Mislite da ćemo time izgubiti sliku grada kakva je danas?
- U Aziji se živi znatno bolje, zemlje su doživjele financijski i marketinški procvat, ali istodobno je klonuo kulturni identitet. Jako puno sam putovao i po Europi i vidio koliko gradovi gube svoju osobenost. Izađete iz zračne luke ili kolodvora i ne vidite razliku. Zadaća naše generacije je zaštititi tradiciju. Ipak, vjerujem da će Hrvatska napredovati i kroz određeno vrijeme biti vodeća u Europi. Pogledajte Kinu, tko je prije 30 godina mogao zamisliti što će se dogoditi. Gledali smo filmove o Jugoslaviji i divili se: pa, kod njih postoje kavane; ljudi imaju vlastite automobile?! To što su Jugoslavija i Rumunjska imale, Kinezima je bio san. Hrvatska svakako ima potencijal. Pritom je važno voditi računa o tri stvari nužne da biste uspjeli, u bilo čemu u životu, a to su: strast, strpljenje i ponos.