Dobri poznavatelji glazbe upoznali su Andreja Babića kroz grupu Markiz putem koje je predstavio i svoj autorski izričaj. Danas pak stvara nešto drugačiju glazbu, koju je objedinio na kantautorskom albumu "Neki novi ja", a što se tiče Markiza, iako je bio prisutan u radijskom eteru i nominiran za Porin, svirke uživo su izostale. Što se dogodilo?
- Logično objašnjenje bi bilo da nismo zainteresirali koncertnu publiku, nije se dogodio taj neki klik. Doduše, nismo baš ni dobili priliku da nas netko vidi. Dosta brzo su nas smjestili u koš radijskog benda. Imali smo sjajan airplay, a malo koncerata. U to vrijeme mi se činilo da rijetko koji novi bend ima i jedno i drugo. Mogao bih navesti puno primjera. Oni koji su češće svirali, bili su frustrirani zbog airplaya, a mi obrnuto. Kad svemu dodaš da smo zaista imali faze kad smo jako dobro zvučali uživo, šteta što nas organizatori koncerata nisu bolje prepoznali i zvali na festivale. Kad nema svirki, nema ni benda, pa su nakon nekog vremena ljudi počeli odlaziti iz benda, a mi bismo krenuli ispočetka. Čudi me da nas nisu više zvali nakon prvog albuma, kad je bilo idealno vrijeme da se pokažemo. Na prste jedne ruke se mogu nabrojati festivali na kojima smo svirali.
Publiku trenutačno upoznajete s jednim novim Andrejem Babićem. Znakovit je i naziv vašeg samostalnog albuma "Neki novi ja". Da ste, primjerice, u ulozi glazbenog kritičara, kako biste ga opisali?
- Opisao bih ga kao iskren, duboko promišljen, bez kalkulacija, pop alter album u kojem stojim iza svakog izgovorenog slova i svake napisane note. Spoj popa, elektronike, ima tu i neka art dimenzija. Album je točno onakav kakvim sam ga zamislio prije snimanja.
Nikada ne bih objavio ni singl, a kamoli album, da kroz autorski rad nisam pronašao stil koji mogu predstaviti kao svoj i iza kojega mogu stati. Nisam tip koji se voli promovirati niti mi je ugodno biti u prvom planu, tako da su mi motivi isključivo glazbeni. Nadam se da se to na albumu osjeti. Prve recenzije su jako pozitivne i motivirajuće.
Odlučili ste se predstaviti kao kantautor. O čemu volite progovarati u tekstovima?
- Kao autor sam dosta melankoličan. Uživam u pjesmama sporijeg i srednjeg tempa, koje imaju neki dobar groove. To ne znači da ne volim brze stvari, ali kad pišem, nekako sam uvijek zarobljen u melodijama, a one su najljepše ako je pjesma sporija. Mislim da se obraćam ozbiljnijoj publici, ljudima koji su ipak prošli nešto u životu ili upravo proživljavaju razne situacije koje život donosi. Pjesme na albumu su uglavnom ljubavne, ali sam se trudio ogoliti ih do kraja i izaći iz nekog uobičajenog formata. Ništa nisam uljepšavao niti razmišljao što je korektno, a što nije. U fazi sam kad zapravo nemam što skrivati po pitanju izražavanja bilo kakvih mišljenja i taj osjećaj je prilično dobar. Volim biti sarkastičan, kao u pjesmi ‘Zgubidan‘, volim pisati o okruženju i pojavama u društvu, iako se neke od tih pjesama nisu našle na ovom albumu.
Rekli ste da pjesme koje inače pišete nekako više prepoznaju ženski vokali. Pisali ste za Nelu (Antonelu Đinđić), a trenutačno dovršavate pjesmu za Nikolinu Tomljanović.
- Za Nelu sam napisao ‘Netko kao ti‘, koja je sjajno prošla u eteru, a čuo sam i da ju publika pjeva. Za tu pjesmu se može reći da je na neki način ljubavna. Ovo što trenutno radim s Nikolinom je pjesma koju ćemo prijaviti na ZG festival. Zove se ‘Smiješim se‘ i jako je optimistična, lepršava, pomalo ljubavna, ali generalno pjesma koja vraća osmijeh na lice. Puno očekujem od ‘Smiješim se‘. Već godinama je moj tajni favorit, samo je bilo pitanje tko će ju otpjevati. Dosta je zahtjevno napisati kvalitetnu ljubavnu pjesmu jer je već manje-više sve napisano. Da bi bila dobra, mora biti drugačija, otvorenija i iskrena. Uvijek postoje riječi koje mogu iznenaditi.
Vaš životni put bio je raznolik. Ušli ste u glazbu, potom ste iz nje izašli, posvetili se poslu u jednoj velikoj tvrtki, da biste se ponovno vratili glazbi. Kako to objašnjavate?
- Kad sam u 90-ima otišao iz glazbe, to sam napravio jer sam postao svjestan težine i nesigurnosti ovog posla. Bila je to teška, ali ispravna odluka. Završio sam fakultet, zaposlio se, godinama radio ozbiljne poslove i onda se godinama poslije odjednom ponovo našao u glazbi. Kao u nekom filmu. Ne znam objasniti zašto se to dogodilo. Naime, ja cca 13-14 godina nisam primio gitaru u ruke. Malo mi je neugodno zbog toga, ali tako je bilo. I onda jedno jutro na moru, slušamo neki radio, svira Urban, i ja odjednom izgovorim: ‘Super mi je Urban, i njegove stvari. Znaš, možda ne mogu tako dobro kao on, ali mislim da bih mogao napraviti neke pjesme koje bi bile podjednako zanimljive‘. Supruga me pogledala u čudu i vjerojatno mislila da baš nisam pri zdravoj pameti i da me pucaju srednje godine. U idućih mjesec dana nastao je prvi album Markiza, koji je te godine uvršten među nekoliko najboljih albuma godine. Život piše neobične romane. Moj povratak glazbi je stvarno u sferi vjerovali ili ne. Koju godinu nakon toga se dogodio i HGU, tako da sam sad zapravo 100 posto u glazbi. Jedino što si zamjeram, ali i znam da ne mogu promijeniti, je činjenica da sam sve te godine mogao barem nešto sviruckati i stvarati.
Pročitala sam da ste vrlo samokritični. Zbog čega, što vam vrluda mislima?
- Imao sam ozbiljne sukobe s unutarnjim ja tijekom stvaranja albuma i sa samom idejom da to zapravo ja otpjevam. Onda sam u nekom momentu osvijestio važnost izgovorenog/otpjevanog teksta i stvorio neki strogi filter prema tekstovima. Glazba nikada nije bila sporna, ali tekstovi su se našli na meti. Bilo je nekih dosta dobrih ideja koje sam škartirao bez milosti. Shvatio sam da moram čekati baš taj, specifičan osjećaj koji mi govori da je pjesma gotova i da je to to. Čim je postojala sumnja da bih mogao krenuti u neko površno snimanje, pojavio se onaj drugi ja i to bacio u smeće. U kompu čuvam fajlove u kojima je po šest, sedam stranica teksta i najčešće po dvije, tri teme za istu pjesmu.
Što vas može izbaciti iz takta?
- Promet i ljudska glupost. Loše se osjećam čitajući postove ljudi koji su pojavom interneta dobili nepreglednu javnu platformu da kažu što misle. Internet je stvorio toliku količinu smeća da to postaje neizdrživo. Ne čudi me što je situacija u svijetu napeta i teška, uz sva ta mudra mišljenja naivnog krda koje se okuplja oko lajavih političara koji im prodaju jeftine priče. Prije bi u medijima govorili školovani ljudi koji su stvarali javno mišljenje, a danas svaka šuša može reći što misli. Najgore u svemu je što ta šuša ima veći broj istomišljenika od onih školovanih. Gdje će glupost nego na hrpu. Slično je u glazbi. Od neviđene količine objavljenih pjesama, prava kvaliteta ne uspijeva isplivati.
Napomenuli ste da vas zanima i filmska i kazališna glazba. Što vas privlači toj grani umjetnosti?
- Jako me zanima mogućnost pisanja neke filmske i kazališne glazbe. Imam velik broj zanimljivih ideja koje bi se lijepo mogle uklopiti u nešto što nije uobičajena moderna, pop glazba. Volim se baviti aranžmanima i ludovati s melodijama i biti atmosferičan. S obzirom na to da sam u glazbu zakasnio 13-14 godina, vrlo je moguće da će se i to jednog dana otvoriti sa zakašnjenjem. Kod mene sve ide po principu ‘nikad nije kasno‘.
Imate funkciju izvršnog tajnika u HGU. Možemo li najaviti nešto aktualno?
- Trenutačno je aktualan natječaj za nagradu Status Juniori, koju organiziramo bijenalno, po uzoru na seniorsku nagradu koja se dodjeljuje već 30 godina. Imamo sjajnih mladih svirača kojima pružamo mogućnost da se pokažu široj publici i bolje se snađu kod prelaska u ‘seniorske‘ vode. Kao u sportu.
Oni najbolji iz prošlih izdanja već sviraju s vrhunskim instrumentalistima i grade svoje mlade karijere, i drago nam je ako smo im barem malo uspjeli pomoći. Natječaj traje do 1.12. i ovim putem pozivam sve mlade koji sviraju, a nisu napunili 19 godina, da se jave. Nastupit će sa Status bendom, u kojem sviraju naši proslavljeni, top glazbenici. Dakle, nema solo svirki i neugodnosti. Samo uživancija.q
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....