Prvi dio karijere Muse su morali otrpjeti kritike da su kopija Radioheada ili njihova slabija verzija koja se neće proslaviti. Posljednjih sedam-osam godina potezanje takve “argumentacije” bio je tek pucanj u prazno jer trudom, izgaranjem na sceni i visokotiražnim albumima, uz gotovo nimalo sličnosti s radovima Radioheada, Muse su se izborili za poziciju velikog, kvalitetnog i koncertno superatraktivnog benda. Doduše, 2007. godine u zagrebačkom Domu sportova dočekalo ih je samo 2000 poklonika, što je bilo sramotno malo jer bend je već tada bio vrlo popularan te prštao od snage. Malo prije koncerta u Zagrebu gledao sam ih u bečkoj Stadthalle, dan poslije Red Hot Chili Peppersa koje su, usporedba se nametala sama po sebi, “pojeli za doručak”.
Koliko je taj trio moćan i svirački superioran uživo, posredno nam potvrđuje i spektakularno i bombastično, ali ne i kičasto te do pefekcije posloženo koncertno izdanje benda, zabilježeno uživo ljetos na Olimpijskom stadionu u Rimu s bonus snimkama s proljetne američke turneje. Nevjerojatno je s kojom lakoćom i tečnošću, precizno poput instrumenata za mjerenje subatomskih čestica, ali i sa snagom stroja za mljevenje strvina u tvornici koštanog brašna, Muse drže grandiozno veliku i audiovizualno fascinantnu pozornicu, i to uz pomoć tek pridodanog klavijaturista. Kako sve dionice stiže otpjevati i odsvirati Matt Bellamy doslovce oduzima dah jer u sebi je utjelovio osobine i Briana Maya i Freddieja Mercuryja. Usto, njihovi hitovi, bez obzira jesu li dizajnirani kao simfo i prog-rock ili hibrid između alter-rocka i suvremenog, elektroniziranog R&B-a, sadrže refrene i melodije koje su savršene za raspucavanje po stadionima krcatim grlatim fanovima koji u Rimu, eto još jedne razlike u odnosu na Zagreb, iz petnih žila urlaju rock himne Musea, a ne fašističke pozdrave. No, to je rock’n’roll, a ne nogomet.
Vratimo li se na početak i usporedbe s Radioheadom, čini se da je mnogo primjerenija teza po kojoj Radiohead donekle danas predstavljaju ono što su u 70-ima predstavljali Pink Floyd, s tom razlikom da u posljednje vrijeme odustaju od koncerata stadionskih proporcija koje, pak, Muse drže kao da su inkarnacija grupe Queen. Analogno, uza sve sličnosti i različitosti - nemojte sve ove poredbe shvatiti doslovno nego u prenesenom značenju - Foo Fighters bi mogli biti inkarnacija Led Zeppelina, a Kings Of Leon i The Killers na putu da se izbore postati “novi U2”. Nejasno je u svemu tome tko će postati “novi Rolling Stonesi”, mada za tu ulogu valja tipovati na Pearl Jam. Zanimljivo je da su svi spomenuti bendovi, uz izuzetak Killersa, karijere započeli kao alter i indie rock sastavi sa stilskim i sadržajnim otklonom od pravila stadionskog rocka uvriježenih do eksplozije Nirvane i Peppersa. Na koncu su baš ti bendovi spasili stadionski i arenaški rock i udahnuli mu novi život.
Kad čovjek, pak, vidi kako su ljetos zvučali Muse dođe mu samo da zaplače što se takav koncert u dogledno vrijeme u Hrvatskoj neće dogoditi. Stoga, put pod noge kao nekoć ili se zalijepite pred televizor i slinite nad snimkama s fenomenalnog DVD-a Musea.