Očito je da nemaju problema s inspiracijom jer su izbacili još nervozniji i mračniji i album na kojem razobličuju laži koje šire političari

Jedan od albuma koji me prošle godine oduševio bio je i debi "Postindustrial Hometown Blues" dua Big Special iz Birminghama. Čudi me da je prošao ispod radara britanskih dnevnih novina, no barem su ga vrlo pozitivno ocijenili glazbeni portali poput beskompromisnog Louder Than War koji odlično vodi John Robb, veteran iz post-punk grupe The Membranes. Ono što je mene oduševilo bilo je to što su Joe Hicklin i Callum Moloney, prvi zadužen za stihove i vokale, a drugi za bubnjeve i elektroniku, obojica nalik bradatim skinheadima s bijesnim dobermanom, dizali glas protiv sistema podešenog za bogaćenje najbogatijih i osiromašenje najsiromašnijih. I sve to uz glazbu koja je zvučala poput mješavine Sleaford Modsa i The Black Keysa. Hicklin je bio moćan poput davnih blues "urlatora", samo što svoje propovjedništvo iznosio pankerskom žestinom, a Moloney vješt u prevođenju elektronike u punk; barem je to tako zvučalo na sprignsteenovski naslovljenom debiju "Postindustrial Hometown Blues".

Očito je i da Hicklin i Moloney nemaju problema s inspiracijom jer su samo godinu poslije debija izbacili još nervozniji, mračniji i dešperatniji "National Average" na kojem ponovo razobličuju laži o dobrom životu koju šire političari poput Plenkovića i briselskih marioneta. Da smo samo meso u raljama kapitala, kako sam pomislio pri pisanju o "Postindustrial Hometown Bluesu", potvrđuje i "National Average", na čijoj je naslovnici tanjur s pomfrijem i dva pečena jaja jer meso je vjerojatno postalo preskupo, sukladno staroj Arsenovoj o bogatima koji jedu meso i siromašnima koji jedu zelje, što znači da u prosjeku jedemo sarmu. Premda su okusili uspjeh, Big Special nisu zaboravili one kojima je ostalo samo zelje ili, u njihovu slučaju, pomfrit i jaja, što je zgodna aluzija i na "Never Mind The Bollocks" Sex Pistolsa.

I glazba je na albumu "National Average" logična ekstenzija "Postindustrial Hometown Bluesa", doduše, manje bluzirana i melodiozna te još sluđenija, neurotičnija i agresivnija; blisko obrascima Yard Acta, spomenutih Sleaford Modsa i The Streetsa te švedskih Viagra Boysa, a odjavna "Thin Horses" s Rachel Gosweel zvuči i blisko duetu Nicka Cavea i PJ Harvey. Stoga bi bilo zgodno da netko dovede Big Special u Zagreb, pa da usporedimo britanski i hrvatski nacionalni prosjek o kojem gusani HDZ-a i DP-a ili šute ili o istome prodaju staru, gustu hrvatsku maglu.

BIG SPECIAL

Vezane vijesti

PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ Čim je stupila na pozornicu pred krcatu Šalatu, stekao sam dojam da nije s ovog planeta. Veličanstveno

IGRAJU NA KOMERCIJALNOST Posrnulu karijeru pokušavaju spasiti ljetnim pop albumom, hoće li im uspjeti?

PromoZahvaljujući robotskoj kirurgiji, operacija žučne vrećice više nije razlog za strah

National Average

SO Recordings

žanr: electro-punk

ocjena: 4