U prekrasnom atriju Galerije Klovićevi dvori pijanist Matija Dedić, na sedmu obljetnicu smrti svog oca, u srijedu 17. kolovoza odsvirat će neke od najljepših skladbi iz bogatog repertoara koje je Arsen Dedić ostavio generacijama u naslijeđe. Tim nastupom "Matija svira Arsena", nazvanog prema istoimenom albumu koji je Matija Dedić izdao u listopadu 2015., otvorit će se 23. sezona zagrebačke Scene Amadeo u kojoj publiku očekuje 14 vrhunskih koncerata.
Kapitalni hitovi
- Zahvaljujem Nenadu Jandriću iz Scene Amadeo koji nas se svake godine sjeti na godišnjicu Arsenove smrti, a ovo je sedma kako nas je moj pokojni otac napustio, i pozove da nastupim s programom ‘Matija svira Arsena‘. A koliko god da je lijepo u Prirodoslovnom muzeju u Demetrovoj, Klovićevi dvori ipak nude jedan još posebniji ambijent. Presretan sam što ću baš tamo nastupiti i vjerujem u dobar odaziv publike - govori Dedić. A vjerna publika od repertora će moći čuti, osim pjesama s albuma ovjenčanog sa šest Porina, i neke Arsenove skladbe koje nisu na tom izdanju.
- Bit će i onih koje se prisjetim, a koje dolaze iz iskustva poznavanja očeva opusa, što me dovodi u poziciju da mogu odsvirati nešto što nikad nisam niti sam izveo, niti sam pratio njega. A koje su mi omiljene? U nekim tonovima osim ovih na koje žene plaču dandanas, njegovih ultimativnih kapitalnih ljubavnih hitova, kako sam klasično obrazovan kao i moj otac koji je bio diplomirani flautist, uvijek početke koncerta posvetim njegovu opusu za televiziju i film, a onda pretežno nastavim s pjesmom ‘Dida moj‘ ili se posvetim njegovim rudimentima, rodnom Šibeniku, što mu je bilo bitno, opusu koji je radio za klape.
To su neke smjernice kojima na tim koncertima dajem naglasak - objašnjava naš cijenjeni jazz pijanist, čija je karijera samo kada je u pitanju Hrvatska ovjenčana s čak 30 Porina.
Pitamo ga rone li žene i dalje suze na njegovim koncertima kada krene s izvedbom očevih dirljivih skladbi.
Prijelomna godina
- Ne plaču jer ne čuju te stihove, ali kada kreme ‘Tamo da putujem‘, fino zapjevaju. Nema Arsena, ali Arsen je živ. Ja definitivno ne mogu biti moj otac jer je to nedostižno. Ne, žene ne plaču, ali pretežno pored svega što radim, bila to kolaboracija s visoko etabliranim američkim glazbenicima, ona s Gibonnijem ili izvođenje nekog klasičnog repertoara, ovaj program definitivno izaziva daleko najveću reakciju publike.
No to me ne čudi, jer ono što ja dajem od sebe u taj projekt, s obzirom na to da je riječ o mom ocu, i način na koji pristupam tim koncertima nešto je posebno i zato nisam iznenađen kako na njega publika reagira. A osim toga većina smatra da je od moje bogate diskografije upravo ‘Matija svira Arsena‘ najbolji diskografski uradak, što najvjerojatnije i jest - ističe Dedić i dodaje kako je, naravno, jako vezan uz taj album, ali ima još puno izdanja koja su mu jako draga, bilo ona koje radi za potrebe hrvatske i regionalne scene, ili pak američke diskografije koju gaji izvan granica bivše države.
Međutim, zbog još jedne stvari "Matija svira Arsena" ima za njega dodatno značenje.
- Album je osvojio šest Porina i bilo je to prvi put da je netko, a nadam se da će se to ponoviti još nekome, s nekomercijalnim instrumentalnim albumom osvojio Porina u kategoriji broj jedan - onoj za album godine - ističe Dedić, čiji album nije bio ovjenčan samo nagradama, već je bio i najprodavanije izdanje te godine.
Smatra li da bi njegov otac bio zadovoljan ovakvim decentnim obilježavanjem njegove smrti? Odavanjem počasti s glazbom i kroz glazbu, bez puno pompe, dajući svemu tome osobni, intimni pečat...
- Za to znam da bi bio zadovoljan, i to ne samo zato što sam se posvetio njegovu radu. On nije bio neki neki veliki ljubitelj jazza i te moje albume koje radim vani onako bi malo preslušao. Ali nije to važno, ja sam ga razumio jer ipak je dolazio iz totalno drugog kantautorskog svijeta gdje su zadane forme, uočljivo lijepa melodija. Meni je sada bitno, kao i u svim drugim suradnjama, ostati svoj, dati na koncertima svoj mali pečat.
Zato se na nastupima uvijek malo oslobodim, a diskografski uvijek nastojim da to ljudima bude pitko i slušljivo, ono što bi rekli na brdovitom Balkanu - Matija konačno svira normalno. To naravno govore u odnosu na ove moje ‘naporne‘ albume s Amerikancima - uz smijeh objašnjava Dedić.
Puno ove godine nastupa, ima svoj renome pa to ne čudi, ali vrlo skromno zaključuje da je sretan što ga ljudi još toliko traže, i to organizatori etabliranih jazz festivala, što u današnje vrijeme kada je konkurencija enormna definitivno nije mala stvar.
Svirati može do jutra, jedino mu je zamorno kada u 15 dana promijeni deset hotela, aerodrome, a i puno je tu komunikacije s ljudima. Nastoji svima izaći u susret, prema svima, kaže, biti dobar, ispuniti molbe za slikanje...
90 minuta na nivou
- Sve to uzima dio energije, ali s godinama sam se i ja počeo ograđivati od toga, ne zato da glumim neku zvijezdu, nego jednostavno energija i snaga mi trebaju isključivo za tih 90 minuta da budem na nivou, jer ne smijem griješiti u svojim godinama. Posebno u zemljama bivše države gdje moj svaki drugi, treći koncert snima državna televizija. I bio ja naspavan ili ne, to nikoga ne zanima, ja tih 90 minuta moram biti na nivou, u top formi, koliko god da su me rasturili neki vanjski utjecaji, jer ti se nastupi onda godinama vrte na televiziji - kaže Dedić.
Inače, za njegovu inozemnu karijeru prijelomna godina bila je 2002., kada se zahvaljujući Zlatku Gallu, koji mu je donio prijavnicu, javio za program piano solo competition na slavnom Montreux Jazz Festival. Nakon tri mjeseca čekanja i kada se već pomirio sa sudbinom da, eto, "sada zna gdje mu je mjesto" jer konkurencija je ogromna, u kasliću ga je dočekalo pismo da je od 470 prijava on ušao u 12 najboljih. Od tada laganim koracima, kako sam kaže, gradi uspješno svoju inozemnu karijeru "piano playera from Croatia", uz sve ostalo što radi.