Srđan Sacher je autor i koautor nekih od najvažnijih i najpopularnijih pjesama Haustora iz kojeg izlazi uoči snimanja albuma “Bolero” (1984) da bi koncem 80-ih, nakon manje poznatih sastava Brojani i Dee Dee Mellow, osnovao bitno uspješnije Vještice, zajedno s Borisom Leinerom (ex-Azra, Haustor) i Mladenom Juričićem Maxom (ex-Film).
Tijekom 90-ih i u ovom stoljeću skladao je glazbu za brojne dokumentarne filmove i serije, a od ranih 80-ih do danas i za desetak kazališnih predstava i time održavao skladateljski kontinuitet, no kako je godinama živio po Danskoj, Češkoj, Njemačkoj, Boliviji i Portugalu, “Biser, ambra, jantar” ulazi u sferu dugo iščekivanih povrataka jer u pravoj glazbeničkoj “akciji” Sacher nije bio još od albuma “bez tišine” (1991) Vještica.
Na tom povratničkom ili, ako hoćete, prvom albumu kojeg Sacher pod svojim prezimenom i u okviru istoimenog sastava za vokale je zadužen glumac i pjevač Filip Riđički, za gitare Miljan Bakić i Ivan Beuc, za bubnjeve Dragan Brkljačić Faca dok je producent albuma Zvonimir Duper Dus zasvirao klavir, melodiku i još pokoji instrument, a među gostima su se našli i Boris Leiner, Damir Prica, Zoran Zajec i Hrvoje Rupčić.
No, bez ozbira na ove ili one suradnike, Sacherova reputacija jednog od najosobenijih i najosebujnijih autora iz Hrvatske i Jugoslavije 80-ih automatski povlači i pitanje kako se “Biser, ambra, jantar” nosi s albumima Haustora i Vještica.
Sacher, definitivno, nije izgubio žicu za melodije u koje nonšalantno uklapa niz stilova; od West Coast psihodelije, soft rocka, folka i sunshine popa iz 60-ih i ranih 70-ih preko novovalovske estetike 80-ih do world music začina s obronaka Međimurja i Zagorja, padina Anda i obala Kariba.
Zgodno je i što, unatoč čestim izbivanjima iz Zagreba, nije u stihovima zaobišao kajkavštinu po kojoj je i ranije bio poznat. Zbog nje, ali i pasatističkih stihova o (ne)uzvraćenim ljubavima - s kojima sebe i slušatelje pita ima li šansi “za repete” i još koji dodatni krug užitka u životu - pjesme s albuma “Biser, ambra, jantar” u duh prizivaju spleen Zagreba iz vremena omeđenog Sacherovim hitovima “Moja prva ljubav” i “Totalno drukčiji od drugih”.
Prema sentimentu i senzibilitetu tih skladbi, odnosno onoga što su Haustor i Vještice sa Sacherom implementirali u najradiofoničnijim i najpopičnijim pjesmama s prvih dvaju albuma, upravljen je i kurs povratničkog “Biser, ambra, jantar”, tek s izuzetkom prijelomne i mračnije “Za bolje ne znam” koja korespondira s Bowiejevim “Lazarusom”.
Vrlo slušljivo jest , no ipak nedovoljno pomaknuto i drugačije, pri čemu Riđički nije loš, ali i kao da više glumi da je u Vješticama nego što je svoj i prepoznatljiv. Dio pjesama zbog toga “turira” u mjestu pa ako u ovim opet groznim i neizvjesnim vremenima ljubav obitelji i prijatelja možda jesu jedino utočište i jedina zastava vrijedna poštovanja, takva demarkacija ujedno je i ograničenje povratničkog albuma na kojem Sacher igra na ziher. I na nostalgiju za boljom prošlošću.
Stvar osobnog ukusa, no očekivao sam snažniji iskorak u nepoznato, malo više avangarde po kojoj je također bio poznat, ako ne totalnu, onda nešto drukčiju nadogradnju onoga Haustora i Vještica te ciničnu i sarkastičnu razgradnju onoga što nam se dogodilo nakon odlaska “zlatnih 80-ih” i dolaska “mračnih 90-ih.
Toga nema, ali “Biser, ambra, jantar” ipak je simpatično i romantično, uglavnom ležerno i povremeno ironično putovanje s dovratka starosti u vrt mladosti i album složen poput retro-torte iz 80-ih. Ne manje, ali ni više od toga.