Zagrebačka filharmonija dodijelila je nagradu “Mladi glazbenik godine” 22-godišnjem violinistu Luki Ljubasu i s njim nastupila 2. veljače u “Lisinskom”. Netom prije Ljubas je dobio i nagradu “Ivo Vuljević” Hrvatske glazbene mladeži, a još malo prije toga trijumfirao je kao laureat Međunarodnog violinističkog natjecanja “Vaclav Huml”.
Nitko nije ni zeru pogriješio slaveći Ljubasa kao novu zvijezdu na pomolu, no nije se očekivalo da će tako suvereno odsvirati Brahmsov violinski koncert u D-duru, možda i najteži u bogatoj guslačkoj koncertantnoj literaturi.
Niz finesa
Pod ravnanjem još jedne zvijezde, 41-godišnjeg njemačkog dirigenta Kevina Johna Eduseija, danas šefa-dirigenta Minhenskih simfoničara, Ljubas je u Zagrebačkim filharmoničarima imao ne samo potporu nego i suigrače, uhvativši se djela koje su Brahmsovi suvremenici nazivali koncertom “protiv violine”. Podrazumijevajući besprijekornu tehniku, Brahmsov koncert je prava simfonija za violinu i orkestar s bezbroj finesa za sve sudionike, a od solista osim bravura traži poseban misaoni pristup, zrelost tumačenja, posebice lirskih epizoda i prijelaza s kojima se Ljubas, gotovo prkoseći svojoj mladosti, hrabro nosio.
Potekao iz hrvatsko-japanske obitelji, Ljubas se usavršavao na mnogim majstorskim tečajevima diljem svijeta, danas još uvijek studira u Beču, vodi čak i vlastite majstorske radionice, koncertira po svijetu, a svira na skupocjenom glazbalu majstora Guadagninija iz 1783. koje mu je posredovanjem znamenite violinske kuće Beare’s International Violin Society i gospođe Anree Koenig dano na neograničeno korištenje. Svileni ton glazbala, Lukin veliki muzikalitet i osobito točno osluškivanje orkestra doista su potvrdili sva dosadašnja priznanja, ali i očekivanja blistave budućnosti.
Točan i profinjen
Maestro Kevin John Edusei nedvojbeno je najveće dirigentsko ime u ovoj sezoni uz Dmitrija Kitaenka i Dennisa Russella Daviesa koji stiže uskoro odati počast na koncertu In memoriam Lovri pl. Matačiću. Iznimno točan i profinjen u manualnoj tehnici, Edusei pripada onim rijetkim dirigentima koji se ne razbacuju gestom nego vlastitom unutarnjom energijom koja emanira i mir i buru točno na mjestima na kojima su potrebni. Za uvod u koncert odabrao je skladbu “Action-Passion-Illusion” estonskog skladatelja Erkki-Sven Tüüra, a za kraj 9. simfoniju u C-duru “Veliku” Franza Schuberta. Prva iako vješto pisana za gudače podsjetila je na neke već prilično davne bijenalske dane, drugim riječima zvučila je danas pitko i staromodno, što se za Schuberta zasigurno ne može reći. Bečki majstor je poput Mozarta uvijek blagodat i kušnja za svaki orkestar. Zagrebačka filharmonija obje zadanosti ispunjava u potpunosti.